Bez obzira na ishod 12. travnja, Europska unija će iz mađarskih izbora izaći bez održivog plana za budućnost te zemlje. Godinama je Bruxelles cijelu svoju strategiju temeljio na jednoj, očajničkoj okladi – da će mađarski premijer Viktor Orbán naposljetku biti smijenjen na izborima. Ako Orbán bude poražen, uslijedit će institucionalno olakšanje i nada da će se zemlja sama ispraviti. Ako ne bude, Europa će se suočiti s nastavkom petnaestogodišnjeg ciklusa prijetnji uvjetovanjem i pravnih sporova koji nisu uspjeli promijeniti smjer režima.

Pasivan pristup Unije omogućio je da jedna država članica djeluje kao prijenosni mehanizam za ruske i američke interese unutar samih institucija EU-a. Time što su Orbána tretirali kao administrativnu smetnju kojom treba upravljati, a ne kao egzistencijalnu prijetnju s kojom se treba suočiti, europski su čelnici nadgledali pretvaranje partnera u neprijateljskog aktera.

Plan redemokratizacije

Ova unutarnja subverzija pokazuje da Europi treba strukturirani plan “redemokratizacije”, posebno usmjeren na države članice koje izlaze iz autoritarnog zarobljavanja. Iako Mađarska čini ovu potrebu hitnom, problem nije jedinstven. Nedavna povijest Poljske nudi otrežnjujuće upozorenje što se događa kada Bruxelles zamijeni jedan izborni rezultat potpunim povratkom demokraciji. Kada je nacionalistička stranka Pravo i pravda (PiS) izgubila vlast u listopadu 2023., Europska komisija reagirala je institucionalnom euforijom. Gotovo je odmah odmrznula milijarde eura sredstava, pretpostavljajući da promjena vodstva znači i popravak sustava.

Pokazalo se da je to bila preuranjena procjena. Nova administracija u Varšavi naslijedila je Ustavni sud popunjen lojalistima, predsjednika koji je sustavno stavljao veto na zakonodavstvo i institucionalnu arhitekturu posebno dizajniranu da preživi izborni poraz. Dvije godine kasnije, obnova demokracije u Poljskoj i dalje je djelomična i žestoko osporavana na svim razinama. Budući da je Bruxelles proglasio pobjedu i povukao se čim su izbori dobiveni, nova je vlada ostavljena da se s “zarobljenom državom” bori uglavnom sama.

Ovaj neuspjeh razotkrio je veliku prazninu u alatu EU-a za zaštitu demokracije. Unija ima dobro razvijene instrumente za sprječavanje demokratskog nazadovanja, poput postupaka zbog povrede prava i članka 7. Ugovora o Europskoj uniji. Međutim, nema ekvivalent za potporu državi članici koja pokušava preokrenuti takvo nazadovanje. Borba protiv erozije demokracije i obnova demokracije nisu isti zadatak. Zahtijevaju različite alate, različite vremenske okvire i drukčiji oblik angažmana Bruxellesa. Ključni problem koji čelnici EU-a uporno zanemaruju jest da Orbán nije samo zauzeo mađarske institucije – on ih je pravno preoblikovao kako bi učvrstio svoju vlast izvan dosega izbora.

To je “ustavni hardball”: sustavna uporaba formalno legalnih instrumenata kako bi se demokratski preokret učinio što težim. Mađarski izborni sustav redizajniran je tako da čak ni značajna većina glasova ne mora donijeti vladajuću većinu. Predsjedniku su dane ovlasti da opstruira i odgađa zakonodavstvo, dok je Ustavni sud popunjen lojalnim imenovanjima na dvanaestogodišnje mandate. Mehanizam uvjetovanosti vladavine prava EU-a bavi se nepoštivanjem pravila od strane vlade, ali ne može riješiti ustavnu arhitekturu osmišljenu da nadživi promjenu vlasti.

Ponavljanje pogreške

S time će se suočiti svaka postizborna administracija u Budimpešti. Ako glavni Orbánov protivnik, Péter Magyar, i njegova stranka Tisza pobijede 12. travnja, instinkt EU-a bit će to protumačiti kao potvrdu ispravnosti i vratiti se uobičajenoj suradnji. To bi bilo ponavljanje pogreške iz Varšave. Magyar bi naslijedio cjelokupnu “hardball” arhitekturu, a poraženi Orbán ne bi bio neutraliziran Orbán. Oslobođen ograničenja vlasti i uz podršku ruskih resursa i američkog političkog pokroviteljstva, Orbán bi imao snažan poticaj koristiti svoju “duboku državu” lojalnih sudaca i dužnosnika kako bi opstruirao novu vladu. Bez vanjske potpore, Magyarova administracija mogla bi biti paralizirana prije nego što uspije pokazati da demokratsko upravljanje funkcionira.

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

Energetska samodostatnost

Zarađujte na vlastitoj energiji: Nova platforma osvaja tržište

EU napokon mora priznati da je mađarsko usklađivanje s Moskvom sigurnosna prijetnja, a ne samo spor oko vladavine prava. Dokazi o izravnoj koordinaciji između mađarskih dužnosnika i Kremlja potvrđuju ono što se dugo sumnjalo. Mađarska je dijelila osjetljive informacije s Rusijom i sustavno pružala diplomatsko pokriće Moskvi unutar institucija EU-a. To nameće pitanje koje nijedan čelnik još nije bio spreman javno postaviti: može li država članica koja djeluje kao kanal za neprijateljski strani utjecaj nastaviti uživati puna članska prava, uključujući pristup povjerljivim sigurnosnim raspravama, bez uvjeta.

Promjena premijera neće automatski riješiti ovu sigurnosnu izloženost. Međutim, plan “redemokratizacije” mogao bi – i to bez potrebe za izmjenom ugovora.

To bi se moglo ostvariti institucionalizacijom triju područja. Prvo, demokratska reverzibilnost kao uvjet članstva: sposobnost promjene vlasti bez ustavnog “zaključavanja” mora biti standard povezan s punim članskim pravima. Drugo, strukturirana potpora obnovi: odmrzavanje sredstava nužno je, ali nedostatno. Pravi plan redemokratizacije zahtijevao bi angažman na razini EU-a oko spornih imenovanja i trajnu političku solidarnost protiv institucionalnih opstrukcija. I treće, veze s neprijateljskim stranim silama moraju se tretirati kao sigurnosno pitanje u okviru postojećih obveza suradnje iz ugovora EU-a.

EU ne može nastaviti improvizirati. Situacija u Poljskoj – i potencijalno u postorbánovskoj Mađarskoj – pokazuje potrebu za okvirom koji podržava demokratsku obnovu nakon autoritarnog zarobljavanja. Struktura koja obvezuje institucije Unije da taj proces prate pravnim, financijskim i političkim alatima odavno je potrebna i pomogla bi demokratski orijentiranim vladama da izbjegnu institucionalne zamke koje su ostavile prethodne vlasti.