Iako je do prije samo koju godinu izgledalo da nuklearna energija postaje raritet prošlosti, barem u razvijenim zemljama Europe, prema svemu sudeći ona će biti svrstana u red “zelene energije” poput solarnih elektrana, vjetroelektrana, hidropotencijala, termalnih izvora, biomase i bioplina.

Konačna potvrda toga došla je proteklog tjedna kada je najprije 10 članica Unije, uključujući i Hrvatsku, zatražilo od Europske komisije da nuklearnu energiju proglasi “zelenom”, a odmah koji dan nakon toga je u obraćanju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona tamošnjoj javnosti najavljena reindustrijalizacija Francuske kroz zelenu tranziciju tešku 30 milijardi eura, a glavni dio toga projekta je plan o izgradnji šest novih nuklearnih reaktora.

Kada je prije pet godina došao u Elizejsku palaču Macron je objavio da namjerava ugasiti 14 reaktora i smanjiti udio električne energije iz nuklearki sa 75 na 50 posto do 2035. No u samo dvije godine u Francuskoj je potpora nuklearnoj energiji i

bez ikakvih lobiranja porasla za 17% zbog gospodarskih i političkih nestabilnosti u svijetu, što je i Macronu, nakon odlaska Angele Merkel, zapravo jedinom EU lideru, promijenilo perspektivu.

Ovisni o hidrološkim uvjetima

Nuklearna energija i dalje je jedna od stožernih poluga energetske i opće sigurnosti mnogih zemalja. Izuzetak su zemlje njemačkog govornog područja – Austrija, Njemačka i Švicarska.

Austrija je izgradila svoju NE Zwentendorf snage 3300 megavata, ali je neposredno prije puštanja u rad na krilima aktivističkog populizma 1978. godine na referendumu sa svega 0,4% glasova razlike odlučeno da se ona neće koristiti te će se konzervirati.

Njemačka je na tragu gospodarske tranzicije kancelarke Angele Merkel odlučila da će do 2022., a što je produženo do 2030. ugasiti sve svoje NE. Sličnu odluku su na referendumu donijeli i Švicarci.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Što će odlazak Merkel značiti za samu Njemačku, EU i svijet, ne samo po pitanju energetike nego i daleko toga više, ostaje za vidjeti. S druge strane, gotovo sve ostale europske nuklearne zemlje imaju planove, ne samo za održanje postojećih nuklearnih kapaciteta, nego i za nove investicije.

Velika Britanija, Finska, Francuska, Mađarska, Češka, Bugarska, Rusija te Slovenija i Hrvatska samo su neke od njih. Neke druge, poput Srbije, koje nisu u nuklearnom klubu, javno pozivaju investitore koji bi željeli u toj zemlji ulagati u izgradnju jedne ili više NE.

Činjenica da je Hrvatska nuklearna zemlja može mnogima na prvi pogled zvučati smiješno ili čak i bizarno, no svi relevantni globalni pokazatelji ističu da smo u tom klubu. Naravno, tu mislimo na upotrebu nuklearne energije u mirnodopske svrhe, a koja je aktualna u 32 zemlje svijeta.

Mora se priznati da je Hrvatska na ovim listama uvijek označena zvjezdicom zbog činjenica da na svojem teritoriju nema nuklearnu elektranu jer se NE Krško, u kojem Hrvatska ima 50% vlasništva, nalazi u Sloveniji, na udaljenosti 30 kilometara od Zagreba.

Kako bilo, nuklearna elektrana snage 696 megavata je tu, u hrvatskom suvlasništvu, i proizvede godišnje oko 5,5 milijardi kilovatsati električne energije koja se dijeli između Hrvatske i Slovenije u jednakom omjeru. Hrvatska time zadovoljava oko 16% potreba za strujom, a Slovenija gotovo 40%.

Činjenica je da je hrvatska energetika temeljena na “ekološkim” hidroelektranama, a što pak znači da nam ukupna proizvodnja električne energije uvelike ovisi o hidrološkim uvjetima, odnosno o količini padalina i vodostaju rijeka. Usto, naša zemlja ima i u standardnim mini projektima obnovljivih izvora instaliranu snagu koja gotovo dostiže kapacitet NE Krško.

Visoka cijena proizvodnje

Hrvatski stav o nuklearnoj energiji je proturječan. S jedne strane zalažemo se za zelenu tranziciju te odbijamo investicije u ikakav ozbiljniji energetski projekti, bilo da je riječ o hidro ili termo energiji, a nuklearni se uopće niti ne spominje.

Dok s druge strane, nemamo nikakvih problema da je na par kilometara od Zagreba nuklearka, a nema niti nekih ozbiljnih protivljenja planovima Slovenije da kao suvlasnik investira u drugi reaktor i udvostručenje ili utrostručenje snage NE Krško.

Činjenica je da je krajem 1980-ih u Hrvatskoj, negdje na prostoru današnje Ikee, trebala biti izgrađena sestrinska elektrana Krškog, ali je Domovinski rat to zaustavio.

Nikad realizirana Strategija energetike iz 2008. također je predviđala da bi se sredinom 2020-ih moglo razmišljati o gradnji NE u Hrvatskoj, no gospodarska kriza, a još više i nuklearna havarija u japanskoj Fukushimi 2011. godine takve planove su odgodili.

Za razliku od mnogih drugih zemalja EU gdje se problematici, pa i onoj nuklearnoj, pristupa racionalno, studiozno i sveobuhvatno, u Hrvatskoj se najčešće služimo paušalnim brojkama i aktivističkim i lobističkim tezama.

Osim potencijalne opasnosti u slučaju havarije, a čega su svi i svugdje svjesni, kao minus nuklearki se često spominje njihova ekonomska neisplativost i visoka cijena proizvodnje energije. No činjenica da gotovo sve razvijene zemlje imaju svoju računicu za korištenje postojećih, čak i za izgradnju novih NE, pokazuje da takva računica ipak postoji.

U Hrvatskoj se na dvije relevantne adrese, Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska elektroprivreda, za sada neodređeno odnose prema toj temi – “pratimo situaciju u Krškom, nismo nezainteresirani za dogradnju, no odluku ćemo donijeti na vrijeme”.

No može se pretpostaviti da će zelena tranzicija, strah od ruskog utjecaja kroz monopol nad energentima te čista ekonomska računica nuklearnu energiju u EU ponovno učiniti nečim prihvatljivim, a kako je Hrvatska dio Unije, izvjesno je da će to postati i naša agenda.