Dok američki predsjednik Donald Trump tvrdi da će “Ameriku ponovno učiniti velikom” provođenjem politika koje izravno štete Amerikancima s nižim i srednjim prihodima koji su glasali za njega, američki demokrati pokušavaju osmisliti alternativnu viziju koja bi se mogla svidjeti radnicima. Čini se da neki vjeruju da je odgovor u ideji “obilja”.

To djelomično odražava objavljivanje istoimene knjige ranije ove godine, koju su napisali komentator New York Timesa Ezra Klein i Derek Thompson iz časopisa The Atlantic. Iako je Klein među mojim omiljenim kolumnistima i podcasterima, nesklon sam prihvatiti tvrdnje da ta knjiga predstavlja otkriće koje “mijenja paradigmu jednom u generaciji”. I nisam siguran da se pojam obilje može pretočiti u učinkovitu političku strategiju. Naravno, obilje zadovoljava neke od kriterija za odabir uvjerljivog političkog slogana.

Ta je riječ dovoljno uobičajena da bude prepoznatljiva, ali ne toliko česta da se ne bi isticala. Njezine su konotacije pozitivne i općenito privlačne, posebno u vrijeme kada je stezanje remena postalo norma. I dovoljno je koncizna da stane na naljepnicu na braniku. Demokratsko prihvaćanje obilja moglo bi čak funkcionirati kao neka vrsta priznanja grešaka iz prošlosti – ključno za svaku vjerodostojnu strategiju u ovom trenutku.

‘Ne u mom dvorištu’

Štoviše, osnovni argument knjige Kleina i Thompsona – da su Sjedinjene Američke Države izgubile sposobnost izgradnje stvari koje ljudi trebaju i žele – je zdrav. Apsurdno je da su za završetak velikih, društveno korisnih projekata u SAD-u, od obnovljivih izvora energije do stambene izgradnje, potrebna desetljeća. U Kaliforniji je tijekom 17 godina potrošeno oko 14,4 milijarde dolara za izgradnju brzog željezničkog sustava, sa samo oko 97 km pruge.

U istom razdoblju, ističu autori, Kina je izgradila više od 37.010 km brze željeznice. Dio problema su dugotrajni postupci izdavanja dozvola. Kao što Klein i Thompson također primjećuju, krivnja za to djelomično pada na progresivce, koji često favoriziraju glomazne, iako dobronamjerne propise. Bio je to znak vremena kada je kalifornijski guverner Gavin Newsom 10. listopada potpisao zakon kojim se olakšava izdavanje dozvola za stanovanje visoke gustoće koje se nalazi unutar 800 metara od glavne željezničke stanice.

Naravno, potrebna su neka ograničenja. Primjerice, većina Amerikanaca podržava zaštitu nacionalnih parkova. Općinski zakoni o zoniranju sprječavaju izgradnju tvornica ili visokih zgrada pored postojećih obiteljskih kuća, što je legitiman zahtjev vlasnika kuća.

I nije valjana obrana reći: “Ti ljudi s parolom ne u mom dvorištu samo su zainteresirani za tržišnu vrijednost svojih kuća.” Zapravo ne bi trebalo biti važno želi li obitelj zadržati pogled koji već ima za vlastito zadovoljstvo ili bi buduća obitelj kojoj će kuća na kraju biti prodana izgubila korist ako se u susjedstvu izgradi neko ruglo.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Intervju: Atana Škalko

‘Cijene kave udvostručile su se u godinu dana, a stabilizaciju očekujemo tek od 2026.’

Ali mjere za rješavanje problema zajednice ne bi trebale biti osmišljene na takav način da ti problemi zapravo postanu opći veto. Niti bi desetogodišnje tužbe, koje ne koriste nikome osim odvjetnicima, trebale biti glavni alat za postizanje kompromisa. U tom pogledu Klein i Thompson imaju pravo: klatno se previše zaljuljalo prema proceduralnom zastoju. A problem se proteže i izvan izgradnje. Slične patologije prožimaju zračni promet, zdravstveno osiguranje, prava na vodu, bankarstvo i financije te bezbroj drugih pitanja mikroekonomske politike. Često postoje pravila i institucije koji bi mogli bolje zadovoljiti suprotstavljene interese od onih koji su trenutačno na snazi, ali se ne koriste. Umjesto toga, regulacija i sudski sporovi mogu spriječiti pravovremenu isporuku ključnih javnih dobara.

Izazov za SAD je u učinkovitom balansiranju suprotstavljenih ciljeva. Da bi se to ispunilo, potrebno je utvrditi ne samo koliko je propisa prikladno, već i kakva bi regulacija ispravila tržišne nedostatke, a istovremeno izbjegla neuspjehe vlade. Drugim riječima, umjesto da jednostavno tražimo ukidanje propisa, trebali bismo osmisliti bolje.

Puste želje vs ekonomija

Bilo koji svjetonazor koji zanemaruje oskudicu vjerojatno neće uspjeti. Postoji ograničena količina zemlje, a u nekim dijelovima SAD-a već je gusto naseljena. Ali obilje je suprotno od oskudice. Umjesto da se pretvaramo da zemlje ima u izobilju, trebali bismo raditi težak posao smišljanja kako je najbolje iskoristiti. Park ili tvornica? Obiteljske kuće ili neboderi? To su pitanja na koja bombastični slogani i puste želje ne mogu odgovoriti, ali osnovna ekonomija može.

Klein i Thompson zagovaraju “sposobnost za konkurentnost”: SAD koji može učinkovito planirati, odobravati i izvršavati projekte. To je vrijedan cilj, ali “obilje”, retorički ushićujuća, ali analitički neprecizna ideja, vjerojatno nije najjasniji način da se to prenese, a kamoli najučinkovitije sredstvo za njegovo postizanje.

Nije slučajno što mnogi udžbenici definiraju ekonomiju kao proučavanje ponašanja s obzirom na oskudicu. Ekonomski okviri briljiraju, prije svega, u optimizaciji sustava za postizanje ciljeva koji podliježu određenim ograničenjima – prepoznavanje kompromisa, određivanje cijena vanjskih učinaka i osmišljavanje institucija koje usklađuju poticaje umjesto da ih guše. Osnovna ekonomija nikada neće biti ratni poklič, ali s fokusom na jasno razmišljanje o oportunitetnim troškovima, učinkovitosti i blagostanju, ostaje najbolji kompas za donošenje politika.

Gospodarski napredak ovisi o usklađivanju suprotstavljenih interesa solidnim pravilima i predvidljivim upravljanjem. Klein i Thompson imaju pravo kad kažu da je Amerika izgubila sposobnost za postizanje rezultata na ovom frontu. Ali umjesto da jurimo za maštarijom zvanom obilje, moramo naučiti nositi se s oskudicom i obnoviti institucionalnu kompetenciju – vođeni uravnoteženim rasuđivanjem uspostavljene ekonomske mudrosti.

© Project Syndicate, 2025.