Kako osigurati konkurentnu proizvodnju hrane?

Autor: Zvjezdana Blažić , 14. svibanj 2015. u 22:00

Rasprave oko poboljšanja agrarnog sektora vode se u tri glavna smjera: podizanje efikasnosti i produktivnosti proizvodnje, unapređenje unutarnjeg i regionalnog tržišta, te podupiranje manjih farmera, te malih i srednjih poduzetnika.

U kratkom vremenskom razmaku imala sam prilike prisustvovati dvjema konferencijama s problematikom sektora hrane.

Bilo je interesantno usporediti koje su teme središte interesa i koji se odgovori traže za ovaj sektor pun izazova i stalnih promjena. U organizaciji Poslovnog dnevnika održana je konferencija “Snaga hrvatske hrane” sa stručnim programom, kompetentnim sudionicma i panelistima koji su pokušali odgovoriti što treba učiniti da se hrvatska proizvodnja hrane izvuče iz dugogodišnjeg začaranog kruga sve lošijih rezultata, te kako iskoristiti prilike koje se ovom sektoru pružaju u okviru Europske unije.

Analizirani su uzroci izrazito loših trendova. Evidentno je da hrvatska proizvodnja hrane, naročito primarna poljoprivreda, pokazuje nekonkurentnost na zajedničkom EU tržištu.  Sektor je neučinkovit s produktivnoću nižom i do 30% u odnosu na članice EU. Godinama se na političkim principima uvjetovalo povećanje poticaja i dodjela poljoprivrednog zemljišta, a nisu rješavani temeljni problemi.

Ipak, očito je došlo vrijeme za otvaranje značajnih pitanja. Znanje? Nedostaje li nam znanja u poljoprivredi?  Udruživanje? Kako u Hrvatskoj udružiti poljoprivredne proizvođače, što je temelj konkurentnosti poljoprivredne proizvodnje u EU. Tržište i tijekovi roba, te možemo li zaštiti domaću proizvodnju? To su krucijalna pitanja i na njih su odgovori poznati, samo treba konačno zasukati rukave i sve posložiti u suvisli sustav. Kada? Jučer. Tko? Svi koji imaju odgovornost u ovom sektoru, resurse i mogućnosti djelovanja.

Bez jasne vizije
Osim pitanja kojima se konferencija bavila moramo postaviti još neka:
– Kako riješiti ogromnu depopulaciju ruralnih sredina, jer lokalno stanovništvo treba biti resurs za pokretanje poljoprivredne proizvodnje?
– Pitanje poljoprivredne infrastrukture, navodnjavanja, logističkih i skladišnih kapaciteta
– Kako financirati neophodna ulaganja u suvremene tehnologije?
– Kako povezati gotovo potpuno prekinute vrijednosne lance između poljoprivrednih proizvođača, prerađivačke industrije i maloprodaje?
– Kako osnažiti administraciju na svim razinama da postane učinkovita potpora proizvođačima?
– Koji su glavni favoriti hrvatske poljoprivredne proizvodnje, s kojim proizvodima možemo biti konkurentni?

Vjerujem da smo postali svjesni kako su to pitanja na koja moramo naći odgovore. Rješenja nisu jednostavna. U poljoprivredi rezultati nisu odmah vidljivi, ali navedenim pitanjima treba se ozbiljno i stručno posvetiti. Mnogi sudionici konferencije, a i ja osobno već godinama se zalažem, da je neophodno donijeti Strategiju proizvodnje hrane jer Hrvatska nema jasnu viziju što želi od poljoprivredne proizvodnje, niti koja je budućnost proizvodnje hrane. Svatko i dalje vuče u svom smjeru. Svi putevi su dobri jer ne znamo do kojeg cilja želimo doći.

Sigurnost u opskrbi hranom
Prošlog tjedan bila sam i na konferenciji “Private Sector Forum on Food Security in Southern and Eastern Mediterranean region” u organizaciji FAO (Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu), EBRD (Europska banka za obnovu i razvoj) i UfM (Unija za Mediteran – međuvladina organizacija koja okuplja svih 28 članica EU, devet arapskih mediteranskih zemalja, Izrael, Tursku i zemlje Balkana) koja je održana u Barceloni. Glavna tema, Food security u širem smislu obuhvaća osiguranje kvalitetne, ispravne i hrane dostupne za sve. Na konferenciji u Barceloni razmatrana su četiri važna područja. Prva tema bila je trgovina poljoprivrednim proizvodima i sigurnost u opskrbi hranom na Mediteranu.

U panelu je istraživano sudjeluju li sadašnja trgovačka infrastuktura i politike u smanjivanju ranjivosti u sektoru hrane. Raspravljalo se kako mobilizirati javni i privatni sektor za unapređenje učinovitosti trgovine prehrambeno-poljoprivrednim proizvodima. Kroz rast izvoza, posebno proizvoda s visokom dodanom vrijednošću te trgovinskim integracijama može se utjecati na ublažavanje ranjivosti sektora proizvodnje hrane i ublažiti poremećaje i promjene cijena u lancu vrijednosti.  Razgovaralo se i kako više proizvoditi uz manju potrošnju resursa. Posebno su naglašeni važnost vode u poljoprivredi, smanjenje otpada te korištenje otpada u poljoprivredi. Globalno proizvodnja hrane troši više od 30% raspoložive energije i odgovorna je za 22 % emisija štetnih plinova.

S obzirom na očekivani rast populacije, time i potrošnje hrane, korištenje vode i energije te upravljanje otpadom iz poljoprivrede jedno je od glavnih pitanja današnjice. Treća tema bila je dijalog između javnog i privatnog sektora, suradnja između zadruga, proizvođačkih organizacija, profesionalnih udruženja, malih i srednjih poduzeća, obiteljskih farmi te velikih poduzeća u proizvodnji hrane. Naglašena je uloga velikih poduzeća koja donose malim i srednjim poduzećima, zadrugama i farmerima te tijelima javne uprave pozitivne primjere i mjere te uvode poslovne modele upravljanjem poljoprivrednim sektorom.  Četvrta u nizu bila je tema o investiranju u bolju hranu, jačanje standarda kvalitete za lokalne potrošače te unapređenje izvoznih mogućnosti. Oznake kvalitete, poput “organic labels”, “fairtrade lebels” ili hrana s oznakama izvornosti ili geografskog podrijetla prepoznata je kao mogućnost unapređenja izvoza uz više cijene.

Zajednički problemi
Može se stoga zaključiti da se rasprave oko poboljšanja agrarnog sektora vode u tri glavna smjera: podizanje efikasnosti i produktivnosti proizvodnje, unapređenje unutarnjeg i regionalnog tržišta, te podupiranje manjih farmera te malih i srednjih poduzetnika za snažnije uključivanje u lanac vrijednosti u proizvodnji hrane. Kada se usporede teme ove dvije konferencije zaključak je da su se obje bavile izazovom kako osigurati konkurentnu proizvodnju. Kako unaprijediti ovaj sektor kroz rješavanje specifičnih pitanja. U raspravama se pojavlju isti izazovi na koje i Hrvatska i ostale zemlje Meditarana moraju pronaći odgovore.

Komentari (4)
Pogledajte sve

prorok,blizu ste istine ![emo_smijeh]

A gdje bi nam bio kraj da zabranimo upotrebu računala i bilo kakvih robota ?
Zaposlili bi još tri miliona nezaposlenih.
[emo_plazi]
[emo_smijeh]

prorok,
blizu ste istine ![emo_smijeh]

vrlo jednoistavno zatvoriti konzum , lidl, i ostale centre isti tren ce se zaposliti 300000ljudi i proizvodnja ce procvasti

U odnosu na nekoliko tekstova objevljenih na ovom mjestu u posljednje vrijeme ovaj je bitno slabiji – koliko analitički tako i po navođenju poraznih činjenica. U Hrvatskoj – koju bi se također moglo deinirati kao državu u kojoj se “puno priča, malo sluša, još manje radi a najvažnije od toga što se radi radi se pred TV kamerama” okrugli stolovi i panel diskusije postala su prava pošast. No, to je tek bježanje od dvaju glavnih problema: članstvo u EU i precijenjen tečaj kune. Umjesto konfrontacije s ta dva glavna problema, imamo samo uzrujavanja oko “dramatične situacije”, “divljanja uvoza mlijeka”, “eksplozija uvoza mesa” itd.

Riječju, u situaciji smo koju opisuje ona dječje pjesmica: “Svi su ljudi rekli da su vuka pekli – a samo je jedan rekao da im je utekao”. Taj je vuk za Hrvatsku poljoprivredu EU, a onaj koji je rekao da im je vuk pobjegao je poljoprivrednik koji je na TV ekranu izjavio “EU je uništila hrvatsku poljoprivredu”.

Lako bi bilo dokazati da je potpuno u pravu – samo je pitanje kome? I tko bi se htio suočiti s dokazima zbog straha da bi tada morao nešto radikalno poduzeti? Od svih tih foruma i okruglih stolova nikada ništa. Ono od čega treba krenuti je izlaz iz članstva u EU (članstvo zamijeniti bilateralnim sporazumima) i devalvacija kune od barem 20 (bolje 30)%.

Ako ovo političko “fiksiranje” švicarskog franka ostane trajno rješenje onda će to toliko smanjiti naše ionako mršave devine rezerve da će devcalvacija biti neminovna. No nema straha da će to biti prekasno – vrijeme u Hrvastkoj ne znači mnogo.

New Report

Close