Investicije su motor bilo kakvog gospodarskog razvoja, a činjenica je da su one u Hrvatskoj posljednjih desetljeća, osim svojevremeno u javnu infrastrukturu, bile skromne ili nikakve. To se posebno odnosi na investicije u industrijske kapacitete. Stoga ne čudi da je informacija kako je Ina, odnosno njezin vlasnik mađarski Mol, krajem prošlog tjedna napokon odlučio uložiti četiri milijarde kuna u modernizaciju Rafinerije nafte Rijeka jedna od najvećih gospodarskih i društvenih vijesti godine.

Vijest je to koja je zbog osjetljivosti i mogućeg utjecaja na cijenu dionice Ine koja kotira na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi morala biti objavljena kasno poslijepodne kada obje burze zatvore svoja vrata. Događaju je bio nazočan kompletan vrh Ine, Mola, a i dobar dio hrvatske Vlade. Resorni ministar Tomislav Ćorić tom je prigodom istaknuo kako tu vijest doživljava kao božićni poklon Hrvatskoj i hrvatskom narodu jer se radi o najvećoj investiciji u hrvatsku industriju u posljednjih nekoliko desetljeća. I stvarno, ako se malo istraže ulaganja u suvremenoj hrvatskoj državi, vidimo da je posljednja takva investicija završena davne 1984. godine.

Spašavanje Petrokemije

Riječ je o Petrokemiji u Kutini, a koja je u to doba također bila dio, tada mastodontske Ina grupe. Iako se Petrokemija danas doživljava više u svjetlu problematičnog javnog poduzeća, u kojeg su nedavno ušli Ina i PPD kako bi ga stabilizirali, mnogi stručnjaci se slažu da je 1980-ih to bila “svemirska” tehnologija, a profesor Igor Dekanić sa zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta često ističe da je Petrokemija, kako po svojoj tehnologiji, tako i po cijeni izgradnje, ekvivalent projektu Nuklearne elektrane Krško, a koji se realizirao u okvirno istom razdoblju kada i tvornica u Kutini, te mu nije shvatljivo da se Hrvatska olako odriče nečega tako vrijednog – ili se ponaša maćehinski prema toj tvrtki.

Inina investicija od 540 milijuna eura u Rafineriju Rijeka značajna je čak i u globalnim, posebno europskim okvirima. No, vijest o tome je u Hrvatskoj prošla relativno nezapaženo – to nije bila tema gotovo niti jedne novinske naslovnice, a televizijske vijesti nacionalnih TV kuća, ako su uopće spomenule investiciju toga dana, izvijestile su šturo u posljednjoj trećini svojih središnjih Dnevnika, zajedno s ostalim protokolarnim vijestima. Neki značaj dali su joj portali, ali niti približno onome da je jedan od neperspektivnih predsjedničkih kandidata na predstojećim izborima za Predsjednika RH imao lapsus na jednom skupu u hrvatskoj provinciji. Zašto je tome tako? Da li hrvatsko društvo zbilja ne zna prepoznati vijest i vrednovati je te ga više zanimaju besmislene tričarije? Činjenica je da smo zasuti inflacijom informacija koje imaju vrlo kratak vijek trajanja te je prosječnom konzumentu informacija teško razlučiti što je važno i aktualno, a što je reciklaža sadržaja i PR projekt. Činjenica je i da se projekt u Rijeci najavljuje već tri godine, a uglavnom se navodio iznos od četiri milijarde kuna. Ina, odnosno Mol, već godinama ovu investiciju nudi kao “mrkvu” u odnosu na “batinu” koju predstavlja zatvaranje Rafinerije nafte Sisak. Najava ove investicije mogla se čuti već toliko puta da je dio javnosti, uglavnom onaj nezainteresiran za takve teme, bio uvjeren da se već dogodila, a ona drugi, malo upućeniji, čak je počeo sumnjati da će se ikada realizirati.

U ovoj drugoj skupini su i sindikati u Ini koji bili među najviše oduševljenim konačnim ugovorom o investiciji jer im on jamči opstanak izravnih 500-tinjak radnih mjesta u samoj riječkoj rafineriji, a vjerojatno i još više stotina onih koja su povezana s tim pogonom. Bez ovih milijardi kuna rafinerija više ne bi zadovoljavala stroge ekološke, a niti elementarne poslovne standardne, te bi je uskoro konkurencija iz bližeg okruženja učinila nebitnom, a u konačnici i suvišnom.

Nafta još neće nestati

Rafinerije i nafta danas nisu više “sexy”, a toga su svjesni i svi u naftnoj industriji te je pitanje u kojem smjeru i kojom dinamikom će ići energetska tranzicija – plan je da se do 2030. znatno smanje emisije CO2, a nakon 2050. da se i potpuno dokinu. Nafta će još neko vrijeme, možda i nekoliko desetljeća, zasigurno biti važan energent, u nerazvijenijem dijelu svijeta čak i ključan. No, isto je tako nepobitno da će se u Europi potrošnja nafte i derivata smanjivati u korist električne energije, plina, vodika i lepeze obnovljivih izvora energije. Stoga je za svaku pohvalu vijest da je Ina smogla hrabrosti krenuti u investiciju, koja će u najoptimističnijem scenariju zaživjeti kao pogon tek 2023. godine. Naravno da su u odluci o investiciji ulogu igrale i neke druge poslovne, političke i strateške stvari – LNG terminal i namjera Mađarske da kupi 25% toga projekta, ali bez zakupa kapaciteta, odnos Hrvatske i Mađarske oko arbitraže Ina-Mol, drugi pravosudni procesi i sl., no činjenica je da će se ta rafinerija očito modernizirati i postati jedan od najsuvremenijih takvih energetskih industrijskih projekata u Europi, te da će Hrvatskoj kroz mnoga desetljeća osigurati energetsku stabilnost, bez obzira na konkretnu brojku koliko će se tamo nafte točno trošiti.