Vijeće Europske unije i Europski parlament postigli su krajem prošle godine provizoran dogovor u pogledu sadržaja direktive koja bi trebala osnažiti provedbu načela jednakog plaćanja muškaraca i žena za jednak rad ili rad jednake vrijednosti. Direktiva će prisiliti mnoge poslodavce da izvještavaju o postojanju razlika u plaćama između spolova te da ih opravdavaju ako su suviše velike.

U javnosti se često pojavljuje tvrdnja da je razlika u prosječnoj plaći između muškaraca i žena u znatnoj mjeri odraz diskriminacije. Drugim riječima, optužuje se poslodavce da plaćaju žene manje nego što vrijedi njihov rad.

Apsurd o profitu
U razmatranju te tvrdnje treba poći od rezultata Eurostatovog istraživanja koji su objavljeni 2022. godine. Stručnjaci Eurostata pokušali su statistički objasniti razliku između prosječne plaće muškaraca i žena uzimajući u obzir neka obilježja osoba, radnih mjesta i poslodavaca.

Tako je analizom obuhvaćena dob, razina obrazovanja, skupina zanimanja, radni staž kod trenutačnog poslodavca, vrsta radnog odnosa (na neodređeno ili određeno vrijeme) i radno vrijeme (puno ili nepuno), zatim glavna djelatnost poslodavca i njegova veličina te karakter vlasništva (privatno ili javno) i geografski položaj.

Eurostat je ustanovio da žene zarađuju 14,4 posto manje od muškaraca te da navedeni čimbenici objašnjavaju samo mali dio te razlike. Nakon statističkog odstranjivanja utjecaja navedenih čimbenika preostaje razlika u prosječnoj plaći od 11,2 posto.

Stručnjaci Eurostata, međutim, napominju da se ta preostala razlika ne može smatrati mjerom diskriminacije prema spolu jer u obzir nije uzeta razlika u radnom iskustvu. Poznato je da žene u prosjeku imaju manje radnog iskustva od muškaraca zbog relativno češćih odnosno duljih prekida radne karijere.

Osim toga, u obzir nisu uzeta i neka važna obilježja radnih mjesta jer podaci nisu dovoljno precizni. Podatak o skupini zanimanja, na primjer, ne pokazuje o kojemu je konkretno zanimanju riječ. U nekim zanimanjima koja obilježava fizički izrazito naporan rad, posebno u djelatnostima građevinarstva i rudarstva, gotovo da i nema žena.

Vrlo je vjerojatno, dakle, da bi cjelovitiji i precizniji podaci bitno pridonijeli objašnjenju razlike u plaćama između spolova. Stoga tvrdnja da velik dio te razlike odražava diskriminaciju nije empirijski osnovana.

Štoviše, navedena tvrdnja nema ni teorijske osnove. Naime, ako poslodavci plaćaju žene manje nego što vrijedi njihov rad, onda poslodavci s većim udjelom žena ostvaruju veći profit. Stoga bi tržišno širenje takvih poslodavaca i težnja drugih poslodavaca za profitom povećala potražnju za ženskim osobama i naposljetku izjednačila njihove plaće s plaćama muškaraca. Spomenuti oblik diskriminacije, dakle, ne može biti proširena i dugoročno održiva pojava u tržišnom gospodarstvu.

Pogrešna pretpostavka
Premda optužba da poslodavci diskriminiraju prema spolu u plaćanju rada nema nikakve osnove, donosi se direktiva koja će mnogim poslodavcima nametnuti obvezu detaljnog izvještavanja o razlikama u plaćama između muškaraca i žena. Poslodavci s većim brojem radnika morat će prikazivati ne samo razliku između spolova u ukupnim primanjima radnika, već i razliku po posebnim kategorijama plaćanja ili nagrađivanja te po skupinama radnika.

Osim toga, ako razlika u plaćama između muškaraca i žena bude prelazila neku proizvoljno određenu granicu, poslodavci će morati obrazlagati je li ona opravdana.

Kao moguća opravdanja razlike u plaćama navode se razlike u pogledu traženog obrazovanja, osposobljavanja ili profesije te razlike u pogledu vještina, radnog napora, odgovornosti, izvršenog rada i prirode radnih zadataka.

Izvještavanje o razlikama u plaćama i njihovo opravdavanje bit će zasigurno velik administrativni teret za poslodavce. Također je izvjesno da će provedba direktive stvoriti pritisak u smjeru ujednačavanja plaća muškaraca i žena, bez obzira na razlike u vrijednosti rada.

Vjerojatna posljedica relativnog poskupljenja rada žena bit će smanjenje njihove zaposlenosti. Opseg tog smanjenja ovisit će o mogućnosti poslodavaca da porast troškova rada po jedinici proizvoda neutraliziraju povećanjem intenziteta rada i smanjenjem izdataka za održavanje radnih uvjeta.

Mnoge zaposlene žene, dakle, neće imati neto korist od povećanja plaća jer će morati intenzivnije raditi u lošijim uvjetima rada, a neke će žene imati ozbiljnu štetu zbog gubitka zaposlenja odnosno nemogućnosti zapošljavanja.

Nasuprot tome, zagovornici spomenute direktive očekuju da će povećanje plaća žena pozitivno djelovati na njihovu želju da rade, a time i na zaposlenost. Takvo očekivanje temelji se na pretpostavci da sve radno sposobne žene u Europskoj uniji koje ne rade ustvari ne žele raditi jer im plaće koje bi primale nisu dovoljno visoke. To znači da je velika nezaposlenost ženske radne snage u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj zapravo dobrovoljna. Očito je riječ o pogrešnoj pretpostavci čija će pogrešnost postati još očiglednija tijekom sljedeće recesije.

* Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi.