Globalno gospodarstvo će u predstojećim godinama oblikovati tri trenda. Doći će do ponovnog uravnoteženja odnosa između tržišta i države u korist potonje. To će biti popraćeno uravnoteženjem između hiperglobalizacije i nacionalne autonomije, također u korist potonje. Međutim, bit će potrebno smanjiti naše ambicije po pitanju ekonomskog rasta.

Pandemija na najbolji mogući način ističe nedoraslost tržišta za suočavanje s problemima kolektivnog djelovanja i važnosti kapaciteta države u reakciji na krize i zaštitu ljudi.

Kriza pandemije Covida-19 rezultirala je povećanjem broja zahtjeva za univerzalnim zdravstvenim osiguranjem, snažnijom zaštitom tržišta rada (uključujući neovisne stručnjake, slobodnjake) i zaštitu domaćih lanaca opskrbe najvažnijom medicinskom opremom.

To je dovelo do toga da države stavljaju prioritet na otpornost i pouzdanost proizvodnje u odnosu na uštedu troškova i učinkovitost kroz globalnu eksternalizaciju.

Ekonomski troškovi “zaključavanja“ gospodarstva s vremenom će rasti, dok ogroman šok u opskrbi uzrokovan remećenjem domaće proizvodnje i globalnih lanaca vrijednosti rezultira također pomakom silaznom putanjom u agregatnoj potražnji.

Raste uloga države

No dok Covid-19 pojačava i utvrđuje te trendove, on nije primarna sila koja ih pokreće. Svo troje, pojačano vladino djelovanje, povlačenje iz hiperglobalizma te niže stope rasta, prethode pandemiji. I dok se na njih može gledati kao značajne prijetnje ljudskom prosperitetu, moguće je također da su oni preteče održivijeg, inkluzivnijeg globalnog gospodarstva.Razmotrite ulogu države.

Konsenzus neoliberalnih tržišnih fundamentalista već neko vrijeme izostaje. Osmišljavanje veće uloge vlade u reakciji na nejednakost i ekonomsku nesigurnost trenutno je postao ključni prioritet kako za ekonomiste, tako i za kreatore politika.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Dok je progresivno krilo Demokratske stranke u SAD-u podbacilo po pitanju nominacije na predsjedničkim izborima iz te stranke, ono je uvelike diktiralo uvjete rasprave.

Joe Biden može biti centrist, ali na svakom političkom frontu, u zdravstvu, obrazovanju, energetskom sektoru, sektoru okoliša, trgovine i po pitanju kriminala, njegove su ideje u većoj mjeri lijevo orijentirane u usporedbi s prethodnom kandidatkinjom na predsjedničkim izborima, Hillary Clinton.

Čak i ako pobijedi Biden možda neće moći ili željeti provesti progresivniji politički program. Ipak, jasno je da se u Europskoj uniji i SAD-u ide u smjeru veće državne intervencije. Ostaje jedino pitanje koji će oblik poprimiti takva država koja je u većoj mjeri aktivistička.

Ne možemo isključiti povratak starinskom dirigizmu kojim se postiže samo nekoliko od namjeravanih rezultata. S druge strane, odmak od tržišnog fundamentalizma mogao bi poprimiti istinski inkluzivan oblik usredotočen na zeleno gospodarstvo, dobra radna mjesta i ponovnu izgradnju srednje klase.

Takva bi promjena smjera trebala biti prilagođena ekonomskim i tehnološkim uvjetima sadašnjeg trenutka, a ne samo oponašati političke instinkte tri zlatna desetljeća nakon Drugog svjetskog rata.

Povratak države ide rukom pod ruku s obnovljenim primatom nacija-država. Posvuda se govori o deglobalizaciji, razdvajanju tržišta, vraćanju lanaca opskrbe u zemlju, smanjivanju ovisnosti o stranim dobavljačima i favoritiziranju domaće proizvodnje i financiranja.

SAD i Kina države su koje su u tome odredile atmosferu. No Europa, vječno na rubu veće fiskalne unije, pruža malu protutežu. Za vrijeme ove krize Europska unija se je umjesto toga još jednom odmaknula od međunacionalne solidarnosti i naglasila nacionalni suverenitet.

Povlačenje iz hiperglobalizacije moglo bi odvesti svijet putem eskalirajućih trgovinskih ratova i porasta etnonacionalizma, što bi naštetilo svačijim ekonomskim izgledima. Ali to nije jedini zamislivi ishod.

Pandemija je poziv na buđenje

Moguće je zamisliti razumniji, manje intruzivan model ekonomske globalizacije koji se usredotočuje na područja na kojima se međunarodna suradnja istinski isplati, uključujući globalno javno zdravstvo, međunarodne okolišne sporazume, globalne porezne oaze i ostala područja podložna politikama osiromašivanja susjeda. U protivnom, nacije-države bile bi neopterećene načinom na koji prioritiziraju svoje ekonomske i socijalne probleme.

Takav globalni poredak ne bi bio neprijateljski naklonjen širenju svjetske trgovine i ulaganja. Mogao bi čak olakšati oboje pod uvjetom da otvori prostor za ponovnu uspostavu domaćih socijalnih nagodbi u naprednim gospodarstvima i osmišljavanje odgovarajućih strategija rasta u razvijenom svijetu.

Možda su najštetniji izgledi s kojima je svijet srednjoročno suočen vezani uz značajno smanjenje gospodarskog rasta, osobito u zemljama u razvoju.

Te su zemlje imale dobru četvrt stoljeća, sa zamjetnim smanjenjem siromaštva i poboljšanjima u obrazovanju, zdravstvu i ostalim pokazateljima razvoja.

Osim ogromnog opterećenja za javno zdravstvo vezano uz pandemiju, one su sada suočene sa značajnim vanjskim šokovima: iznenadnim prekidom priljeva kapitala i naglim smanjenjem priljeva doznaka, turizma i izvoznih primitaka.

Zemlje u razvoju sada će se trebati pouzdati u nove modele rasta. Pandemija može biti poziv na buđenje potreban za ponovnu kalibraciju izgleda za rast i poticanje šireg promišljanja nego što je potrebno. S obzirom na činjenicu da je svjetsko gospodarstvo već ionako slijedilo krhak neodrživ put, Covid-19 pojašnjava izazove s kojima smo suočeni i odluke koje moramo donijeti.

U svakom od tih područja kreatori politika imaju izbore. Mogući su bolji i lošiji ishodi. Sudbina svjetskog gospodarstva ne ovisi o tome što će učiniti virus, već o načinu na koji odaberemo reagirati.