U novoj polemici koja ima za cilj poslužiti kao manifest za naše vrijeme, ekonomisti Julia Cagé sa Sciences Po i Thomas Piketty s Pariške ekonomske škole oslanjaju se na protekla dva i pol stoljeća francuske povijesti kako bi razmotrili utjecaj ekonomske nejednakosti na politiku i društvo i što bi trebalo učiniti po tom pitanju.

Izvorno objavljena na francuskom 2023. godine, knjiga “Povijest političkog sukoba: Izbori i socijalne nejednakosti u Francuskoj, 1789. – 2022.” još je aktualnija danas, kada je rast kamatnih stopa povećao troškove servisiranja javnog duga, ugrozio njegovu stabilnost i pretvorio ga u goruće političko pitanje.

Vrste polarizacije

U središtu njihove studije pažljivo je osmišljena geografska analiza Francuske, i to ne prema granicama 96 administrativnih departmana nastalih tijekom Francuske revolucije, već kroz 36 tisuća manjih jedinica: metropola, predgrađa, gradića i sela. Pomalo repetitivan način na koji je njihova poruka predstavljena na 848 stranica knjige nije idealan, ali to ne umanjuje važnost njihovih temeljnih uvida koji zaslužuju širu pozornost. Cagé i Piketty smatraju da politički odgovori na nejednakost spadaju u dvije različite kategorije, od kojih svaka ima vlastitu kronologiju.

Njihovi nazivi za njih su biparticija (polarizacija lijevo-desno) i triparticija (s centrom kojem se suprotstavljaju desno-nacionalistički i lijevo-redistribucijski ili ekološki pokret). Tradicionalna podjela na ljevicu i desnicu odražava društvenu i ekonomsku polarizaciju oko programa redistribucije ljevice, dok pitanja identiteta u konačnici učvršćuju trodijelnu podjelu. Izvorni trodijelni sustav nastao je između 1848. i 1910. godine, a raspao se upravo u trenutku kada se međunarodni poredak u Europi urušavao i kada je globalni sukob postajao sve izgledniji. Druga triparticija započela je potkraj 20. stoljeća raspravama o Ugovoru iz Maastrichta (kojim je utemeljena Europska unija) i stvaranjem monetarne unije i zajedničke valute.

To je ujedno bilo razdoblje kada su dva referenduma, 1992. i 2005. godine, uzdrmala scenu na potpuno novi način. Još od sredine 19. stoljeća, kada je Napoleon III. lukavo koristio plebiscite za vlastite ciljeve, referendumi nisu igrali nikakvu značajniju ulogu u francuskom političkom životu. Godine 1992. vladajući lijevi centar, predvođen socijalističkim predsjednikom Françoisom Mitterrandom, i veći dio desnoga centra podržali su europske integracije, no Ugovor iz Maastrichta odobren je tijesno, marginom od 51 naprema 49 posto. Zatim je 2005. godine predloženi europski ustav, koji je izradila konvencija predvođena bivšim francuskim predsjednikom Valéryjem Giscardom d’Estaingom, glatko odbačen s 55 naprema 45 posto, pri čemu je najveći udio glasova protiv došao iz ruralnih dijelova Francuske.

Ti su rezultati stvorili dinamiku političkog nezadovoljstva i razočaranja. Odluka iz 2005. godine o odbacivanju europskog ustava nije donijela gotovo nikakvu praktičnu razliku u usmjerenju Francuske prema Europi i širem svijetu jer je Lisabonski ugovor već osigurao alternativni okvir koji nije zahtijevao referendum. Oni koji su glasali “protiv” stoga su se osjećali zanemareno, a kako je njihovo ogorčenje raslo nakon financijske krize 2008. godine, mobilizirali su se protiv političkog centra. Kriza iz 2008. godine potaknula je oštre kritike financijskog kapitalizma, kako od strane desnog predsjednika (Nicolasa Sarkozyja), tako i od kasnijeg lijevog predsjednika. Tijekom kampanje koja će ga dovesti do predsjedničkog mandata na izborima 2012. godine, socijalist François Hollande izjavio je: “Moj neprijatelj su financije.” No, retorika nije isto što i politika pa je Francuska nakon toga za predsjednika izabrala Emmanuela Macrona, koji je služio kao Hollandeov ministar gospodarstva, industrije i digitalnih poslova i imao koristi od veće koncentracije glasova birača s visokim prihodima nego bilo koji predsjednik u povijesti Francuske.

Vidim dva vjerojatna tumačenja pomaka između biparticije i triparticije, od kojih bi samo jednu Cagé i Piketty nedvosmisleno podržali. Oboje vide strukturne ekonomske čimbenike iza podjele na ljevicu i desnicu, a prije svega industrijalizaciju i prijelaz na “salarizaciju” (najamni rad) koji se također dogodio diljem ruralnog svijeta. Štoviše, jedan od njihovih ciljeva u knjizi je spasiti ruralnu Francusku od podcjenjivanja potomstva, a posebice od prezira koji često izražava ljevica. Oni pokazuju da je “pays profond” – duboka unutrašnjost – ne samo pokretala francuski politički razvoj u prošlosti, nego to čini i danas. Upravo su ti birači činili veći dio otpora Macronovim ranim planovima za zelenu tranziciju, koja se promicala kroz više poreze na gorivo i stroga ograničenja brzine – što su mjere koje bi nerazmjerno teško pogodile ruralnu Francusku.

Tržište nekretnina

Najteže je pronaći zemljište koje ima smisla razvijati, i ono koje izgleda savršeno često skriva ograničenje

Vrijednost vozila

Dugoročna pouzdanost postaje jedan od ključnih kriterija pri izboru automobila

Utočišta za kapital

No, alternativno je tumačenje da je prelazak na triparticiju bio logičan odgovor na globalizaciju, koja ograničava potencijal svakog programa usmjerenog na preraspodjelu jer se mobilni faktori proizvodnje mogu jednostavno spakirati i otići. Poduzetnici i poslovna elita mogu jednostavno pobjeći od viših poreza na bogatstvo ili na dohodak, a multinacionalne korporacije mogu promijeniti sjedište i preseliti se tamo gdje su porezi na kapitalnu dobit ili dobit poduzeća niži. Potom, kada se preraspodjela pokaže nemogućom, druge teme – pitanja kulturnog rata povezana s identitetom i tradicijom – postaju novi fokus političke mobilizacije.

Rast i dinamizam zabilježeni u pojedinim zemljama Europske unije – Irskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj – odražavaju prošle odluke da se ponude utočišta bogatim pojedincima i korporacijama koje traže niže poreze; usto su centri izvan EU-a – Švicarska, Dubai, Hong Kong, Singapur – postali još snažniji magneti za bijeg kapitala. No, problem nije samo u poreznim stopama. Lakoća osnivanja poduzeća i pravni okvir korporativnog prava također su ključni. Tako su se u prvoj polovici 19. stoljeća, kada je korporativno pravo u Francuskoj bilo restriktivno, mnoge francuske (i njemačke) tvrtke registrirale u liberalnoj Belgiji, što je potom poslužilo kao model za nove zakone u Francuskoj i Njemačkoj 1860-ih i 1870-ih godina, pokrenuvši time prvi krug triparticije.

Isto tako, u Britaniji i Francuskoj 20. i 21. stoljeća, tvorci politika uočili su potrebu za pružanjem utočišta za kapital, a tu su ulogu ispunili britanski Kanalski otoci i francuska pogranična država Andora. Nijedna od tih regija nije unutar Europske unije. Andora, koju Cagé i Piketty nekim čudom uopće ne spominju, neobičan je suvereni entitet čiji su zajednički šefovi država francuski predsjednik i španjolski biskup Urgella. Čak je i socijalist poput Mitterranda proveo svoj predsjednički mandat noseći titulu “suvladara (sukneza) Andore.” Iako su granične kontrole s francuske strane upadljivo odsutne, Španjolska održava stroge kontrole na granici između Katalonije i Andore. Koliko će to potrajati, tek ćemo vidjeti.

Sporazum o pridruživanju između EU-a i Andore ispregovaran je potkraj 2023. godine, no još uvijek čeka konačne potpise. U svakom slučaju, razumno je strahovati da će triparticija dovesti do političkog kaosa pa će demokraciju biti još teže održavati. Takva je bila sudbina međuratne njemačke Weimarske Republike – koja je i dalje simboličan slučaj sloma demokracije. Izvorne stranke njemačkog političkog centra (socijaldemokrati, Katolički centar i liberalni njemački demokrati) gubile su glasove čak i tijekom ekonomski prosperitetnih godina, a zatim im se podrška dodatno urušila tijekom Velike ekonomske krize.

Porezna politika

Tu su relativno politički profitirali nacisti i komunisti. No, budući da nijedni nisu htjeli s drugima tvoriti vladajuću koaliciju, nastali kaos izazvao je čežnju za diktaturom. Lako je vidjeti zašto je ova analiza relevantna za današnju Francusku. Fragmentacija centra znači da bi predsjednička kampanja 2027. godine itekako mogla završiti u drugom krugu izbora između nacionalističke, antiglobalističke, antieuropske desnice (predvođene Marine Le Pen) i nacionalističke, antiglobalističke, antieuropske ljevice (predvođene Jean-Lucom Mélenchonom). Upravo u tom kontekstu Cagé i Piketty iznose svoj apel za ponovnu uspostavu bipartitne politike. No, kako bi se vratilo biparticiji, porezna politika, a ne nacionalni identitet i migracije, mora biti u središtu političke rasprave.

Kao upozorenje, Cagé i Piketty navode presedan iz sredine 1920-ih, kada koalicija lijevog centra premijera Édouarda Herriota nije uspjela provesti program oporezivanja kapitala kako bi osigurala gospodarsku i financijsku stabilizaciju. Upravo je taj neuspjeh nadahnuo Françoisa Goguela, jednog od utemeljitelja izborne sociologije, da izradi jednu od najvažnijih preteča analize francuskog političkog sustava koju potpisuju Cagé i Piketty. Gledajući unatrag, oni zaključuju da “nikada nije lako složiti se oko društvene raspodjele tereta kada on dosegne takvu razinu i nesumnjivo je neizbježno da rješavanje ove vrste sukoba uključuje trenutke političkih i društvenih napetosti znatnih razmjera. Možemo se samo nadati da bi staloženo, mirno proučavanje povijesnih presedana moglo pomoći u usmjeravanju budućih sukoba koji će se neizbježno dogoditi u 21. stoljeću.”

Cagé i Piketty također prepoznaju sličnu prepreku u dvjema prijašnjim povijesnim epizodama koje su odigrale ključnu ulogu u oblikovanju francuske političke osjetljivosti. Prva je bila neuspjeh revolucionarne ljevice, 1790-ih godina, da oduzme crkvene i aristokratske zemljišne posjede na način koji bi donio korist većini seljaštva, a ne maloj urbanoj buržoaziji. Zatim je uslijedio revolucionarni val iz 1848. godine, kada su ruralne izborne jedinice ponovno iznevjerene. Usred akutne poljoprivredne krize, vlada je dekretom odredila povećanje poreza na imovinu, stvorivši dodatni izvor poteškoća koje ruralna Francuska neće tako brzo zaboraviti. Zbog raširenog osjećaja da su ih urbane elite prevarile, mnogi su se okrenuli karizmatičnoj ličnosti Napoleonova nećaka, koji će se ubrzo proglasiti carem.

Kad glazba stane

Kao što Cagé i Piketty ispravno primjećuju, politički zastoji koji redovito paraliziraju francusku politiku proizlaze iz gomilanja duga. “Kao i u 18. stoljeću”, objašnjavaju oni, “nagli pad u dugove može se promatrati kao posljedica percepcije da je pravedno oporezivanje nemoguće. Radnička i srednja klasa više nisu spremne plaćati više i zauzimaju se za strože oporezivanje najbogatijih; suočene s odbijanjem ili nesposobnošću vlade da krene u tom smjeru, jedini održivi, trenutačni odgovor je gomilanje još većeg duga.” Njihovo predloženo rješenje je veće oporezivanje bogatstva i kapitala, po uzoru na zapadnonjemački program Lastenausgleich (“izjednačavanje tereta”) iz 1952. godine, koji je uveden kako bi se Nijemcima nadoknadila šteta pretrpljena tijekom Hitlerova rata. Međutim, ta njemačka politika uvedena je pod uvjetima koje suvremena Francuska vjerojatno ne može ponoviti. Lastenausgleich je odražavao spoznaju da je rat izgubljen i da je žrtva nužna; no, isto tako, bio je tempiran kako bi iskoristio gospodarski oporavak, temeljen na tržišnim načelima, koji se tek počeo događati.

U tom je slučaju porezni program pomogao održati ono što će postati poznato kao poslijeratno Wirtschaftswunder (gospodarsko čudo). No, da tog “čuda” nije bilo, on bi izazvao isto političko razočaranje kakvo Cagé i Piketty dokumentiraju preispitujući Francusku iz 1790-ih, 1848.-1849. i 1920-ih godina (što je dovelo do mobilizacije ljevice i znatno ojačalo Komunističku partiju Francuske). Sve u svemu, Cagé i Piketty ponudili su jedinstvenu, dobro dokumentiranu analizu problema s kojima se suočava francuska demokracija, kao i povijesne uloge duga u oblikovanju izbora između reforme i revolucije. S obzirom na fotografiju autora na unutarnjem ovitku knjige, na kojoj su odjeveni u upadljivo crvenu odjeću s velikim osmijehom pred kamerom, primamljivo je smatrati njihovu knjigu nagovještajem budućnosti. Politički ciklusi potaknuti dugom, koji već dugo oblikuju francusku povijest, nisu završeni i lako bi mogli pokrenuti još jedan val revolucionarnog žara.

© Project Syndicate, 2026.