Globalni svijet pomalo zahvaća ozbiljni strah zbog cijena i opskrbe energentima. Cijene sirove nafte su u porastu, predviđa se rast preko 100 USD/bbl u 2022., a neke tehničke i burzovne analize predviđaju i potenciraju prelazak 120 USD/bbl i dosezanje magične brojke za naftnu industriju od 125 USD/bbl.

Nafta postaje magična i mitska energija, iako su je mnogi otpisali, koja ponovno postaje važni čimbenik u poslovanju. Ovih dana narasla je i cijena prirodnog plina na 136 Eura/MWh, a cijene električne energije dosežu cijene od 350 Eura/MWh i više.

U svjetskim razmjerima u 2021. godini odigravaju se (i odigrali su se) izuzetno zanimljivi i izazovni procesi koje dolaze na naplatu jer nismo znali dovoljno cijeniti energiju, energente i lance energetskog sektora. Ovaj proces autor bi nazvao „promjena cjelokupne društvene (ekonomsko socijalne) i energetske paradigme“ koji je krenuo još početkom godine i nikako da utihne! On je pokazao jednu izuzetnu važnu stvar. Bez energije se ne može, a bez pravednog i ujednačenog valoriziranja svih vidova  (cijena) energije imat ćemo i dalje uspone i padove i društvenu ekonomsku pa i socijalnu nestabilnost.

Cijene nafte, naftnih derivata, plina i električne energije rastu, a za to postoje mnogo čimbenika, jedni povlače druge, i većina njih povezana je s nerazumijevanjem energetskog tržišta i vizije današnjeg energetskog sektora, industrije zaštite okoliša i održivosti. Ne prate se promjene koje je globalizacija donijela. Ovdje bih naglasio samu jednu sastavnicu, jedan nedostatak, ne prate se dovoljno potrebe moderne industrije koja želi učinkovito, na vrijeme i kreativno proizvoditi svoje proizvode i isporučivati usluge.

Nabavna cijena prirodnoga plina na europskom tržištu porasla je od početka ove godine za više od 200%, ponajviše zahvaljujući za četvrtinu nižim zalihama prirodnog plina od petogodišnjeg prosjeka (koje nikako da se popune i neće do kraja ovog zimskog perioda), visokim cijenama emisija CO₂ na europskome tržištu, rastu potrebe za plinom u Aziji, posebice za LNG-om, rusko europskim političkim zavrzlamama povezanim s puštanjem u rad plinovoda Sjeverni tok 2.

U tim zavrzlamama uočljivo  je da se u Europi nalazi jedan veliki i različiti splet kaotičnih interesa koji se ne može više skrivati i stavljati „ispod tepih“.  Da se razumijemo EU je priznala da je sama kriva za novonastalu situaciju. Ova tranzicija će biti duga i bolna.

Autor bi naveo posebno da se obrati pažnja na povećanje cijena emisija CO₂ na europskom tržištu jer one će rasti vjerovatno kontinuirano i dalje, iz godine u godinu!

I za kraj ovog dijela čimbenika povećavanja cijena plina (što je ujedno i najtužnije i strateški besmisleno) je i u razlogu premalih ulaganja u nova nalazišta i obnavljanje rezervi plina. Ovo je neshvatljivo, tako samo npr u jednoj maloj Hrvatskoj od 2014. do 2019. po službenim podacima su pale rezerve tog enegenta oko 48 posto. Visokih i dosta teško uhvatljivih u narednom razdoblju 48 posto.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Nafta. No i to nije najveći problem, slijedeći problem koji bi mogao postati dosta ozbiljan je cijena sirove nafte i naftnih derivata.

Cijene naftnih derivata bi mogle još više porasti jer klimatske promjene uzrokuju otežan pristup naftnim rezervama. Uskoro će vremenski ekstremi smanjiti ekstrakciju i za 40 posto na globalnoj razini.

Velik dio svjetskih rezervi nafte i prirodnog plina ugrožen je zbog oluja i ekstremnih temperatura prouzročenih klimatskim promjenama, objavila je u četvrtak konzultantska tvrtka za analizu rizika Verisk Maplecroft. Vremenske nepogode mogle bi utjecati na korištenje i proizvodnju oko 600 milijarda barela naftnog ekvivalenta ili oko 40 posto svjetskih rezervi nafte i prirodnog plina, a među najugroženijima su najveći proizvođači ovog energenta, Saudijska Arabija, Irak i Nigerija. Nedavno je to kako prenosi i njemački Focus bila tema na marginama Expo u Dubaiu.

Klimatske promjene ove su godine jako pogodile naftnu industriju u trenutku kada ekstremno hladne vremenske prilike pogađaju glavno američko čvorište za proizvodnju nafte i plina na obali Meksičkog zaljeva, što je rezultiralo dugim obustavama rada i smanjenom proizvodnjom od nekih 30 posto po procjenama. „Ovakvi će događaji postajati sve učestaliji i ekstremniji te će nanositi još veće udarce ovoj industriji“. Ovo upravo znači da će potražnja za naftom porasti i upućuje na porast cijena tog energenta.

Nešto više od 12 posto svjetskih komercijalno nadoknadivih rezervi nafte nalazi se u područjima koja je ocijenila ekstremno rizičnima, od čega je gotovo trećina izložena visokom riziku.

I za kraj naftnog dijela, potražnja za naftom već je bila na visokoj razini prije nego što je stigla najnovija varijanta koronavirusa – omikron. Uz nju je stigla i bojaznost da u SAD-u će ona prouzročiti mnogobrojne probleme u opskrbi i logističkim lancima. Sve se to nadovezalo na velike i „zvučne“ najave oporavka zračnog prijevoza od strane najvećih kompanija u tom poslovanju (znači i tu će porasti potražnja za naftnim derivatima i fosilnim gorivima).

Potražnja za naftom i naftnim derivatima će biti u porastu u 2022., sasvim zasluženo, svidjelo se to nekome ili ne.

Na nedavnoj konferenciji ovog mjeseca o plinovitim gorivima na Krku, mnogobrojni sudionici kao i sam autor ovog teksta su na lijepi način objasnili da naftna industrija neće nestati, neće nestati samo tako petrokemijski procesi dok su kolege iz slovenskog Petrola objasnile da nafte ima i za neke druge potrebe, i da se oni za to već pripremaju. Bili je ovdje mnogobrojnih uvaženih autora od Marka Hodalića, Iveco, doktorice Darije Karasalihović preko Matjaža Pongara, Ivice Đurovića, NIS.

Hrvatsku industriju u energetskoj tranziciji i dekarbonizaciji neće braniti samo velike kompanije kao što su HEP, INA i Siemens, nego i srednje koje se spremaju za ubrzani razvoj.

Zapravo nosioci razvoja bi trebali elektroenergetske tvrtke i tvrtke u području naftnog rudarstva. Ali ne samo veliki poput Končara nego i već sada srednjih i nikako zanemarivih tvrtki kao što su Dok-ing, Data-link, Turbomehanika preko novih koji se ubacuju u e-mobilnosti CEVtehnologies i Smartenergy. Tu je naravno Petrol kao i HT.

Autor bi nadodao da je zapravo veliki potencijal u tvrtkama iz područja naftnog rudarstva. Domaće tvrtke imaju najviše potencijala za promjene Najveća snaga hrvatske energetike su ljudi i znanje i na njima treba temeljiti poslovanje kompanija. Zašto, zato što te tvrtke imaju ogromni potencijal znanja, iskustva i referenci u području energetike. Jedan od najboljih primjera naftnog rudarstva i geologije je i područje geotermalnih izvora koje imaju veliki potencijal uporabe i iskoristivosti. AZU kao jedan od rasadnika stručnjaka baš iz tog dijela poslovanja.

Ovdje bi se naftno rudarska struka najbolje mogla koristi, a kako kaže jedna kolegica iz AZU, uspjeh geotermalne energije je splet podzemlja i nadzemlja, splet nadzemne i podzemne regulative i tehnika, a znamo dobro koliko je regulativa važna za poslovni i ini uspjeh ovakvih projekata.

Nažalost, moramo priopćiti da je preminuo jedan od doajena energetske i naftno rudarske struke, čovjek koji je vješto dugi niz godina spajao podzemni i nadzemni dio naftnog rudarstva, doktor Stevo Kolundžić, dugogodišnji vizionar, stručnjak i jedan od kreatora uspješne INA d.d. Čovjek koji se doslovno čitav život bavio razvojem i unaprjeđenjem ovog sektora i naše najveće energetske i naftne kompanije. Čovjek kojem moramo zahvaliti plinofikaciju Hrvatske. HSUP, INA i HAZU su ostali bez važnog člana, dobrog duha energetike i osobe visoke znanstveno stručne i moralne vrijednosti, a naša struka bez mentora i znalca.

Čovjek koji je gradio ovu struku zajedno sa ostalim doajenima, profesorom Šunićem, akademikom Zelićem, Gordanom Sekulić, Igorom Dekanićem, akademicima Požarom i Udovičićem i drugima.

Ono što je važno za istaknuti u ovom trenutku na kraju 2021. je da se naftne i plinske tvrtke pripremaju prema svemu sudeći (iako s malim zakašnjenjem u regiji) za nadolazeći period tranzicije. Mnoge od njih su uvidjele što je dekarbonizacija.

Rafinerije u regiji, rafinerija u Pančevu i naša u Rijeci su u velikim modernizacijama. Tako npr NIS u Pančevu, radi kontinuirane investicije u energetsku učinkovitost, male, ali vrlo učinkovite zahvate koje im s rokom povrata između 1 i 3 godine. S time dižu energetsku učinkovitost, samu proizvodnju, ali konstantno rade i dekarbonizaciju energetskog sustava Republike Srbije. Mjerama energetske učinkovitosti u naftnoj industriji se itekako može podići sustav energetske učinkovitosti! Također NIS, plinski dio u Novom Sadu radi na području vodika i sintetskih plinova, umješavanja vodika u plin i mjerama energetske učinkovitosti.

Sama dekarbonizacija i porast za potražnjom nafte dižu cijene sirove nafte, ali daju veliku priliku i obnovljivim izvorima.

Budućnost hrvatske energetike i gospodarstva ogleda se u geotermalnim izvorima, bioplinu, solarnim elektranama, energiji iz otpada i vodiku kao budućem europskom energetskom lideru.  Oni će obilježiti slijedećih nekoliko godina.

Promjena paradigme

Nedostatak vizije, splet različitih interesnih područja, nedovoljna hrabrost u sprovođenju promjena i promjena same energetske paradigme u Europi i Hrvatskoj imaju svoju cijenu. Jednostavno, nismo prešli na zelenu tranziciju na vrijeme, a sada prerano izbacujemo prirodni plin koji je trebao upotpuniti tranziciju, biti jedan od njezinih predvodnika i imati ulogu u uravnoteženju (balansiranju) sustava. To nam je jednostavno došlo na naplatu i to ćemo plaćati u sljedećem razdoblju od 3 godine i više (nema garancije za rok).

Naime, energija (to se posebno odnosi na Hrvatsku) je podcijenjena roba, a sektor i njegovi djelatnici pomalo marginalizirani. Činjenica je da se u Hrvatsko preko cijena energenata vodi socijalna politika koja s vremenom na vrijeme dođe na naplatu uslijed energetskih šokova na tržištima EU.

Dekarbonizacija nema alternativu, ulaganja u ovoj godini će itekako dati rezultate u mnogim segmentima energetske učinkovitosti i ušteda kao što možemo uočiti čak i u naftnoj industriji. Stvari se mijenjaju na bolje, ali tranzicija je spora i bolna. Cijena nafte sigurno ide gore, visoko (Autor se nada da baš neće do 125). Cijene prirodnog plina će fluktuirati i neće se u 2022. vratiti na neke idealne pozicije kao što se priželjkuje u industriji (neće sigurno padati ispod 60 Eura/MWh) i još dugo će se držati iznad 100 Eura.

Ono što je sigurno i na što treba upozoriti da cijene električne energije su u konstantnom rastu već jedno određeno vrijeme i cijena električne energije će sigurno rasti i u 2022. Smatram da će one sigurno rasti u slijedećih 3 godine, polako i kontinuirano.

Prema autoru ovo je sve zasluženo, moramo napokon naučiti cijeniti energiju i pokrenuti širi spektar razvoja energetike, metode i tehnike energetske učinkovitosti kao i proizvodnju energije na mjestu potrošnje (građansku i još važnije industrijsku u vidu malih i srednjih kogeneracija i energana) poradi neovisnosti vlastitih izvora.