Amazonska prašuma, jedan od najvažnijih prirodnih resursa na svijetu, ima ključnu ulogu u održavanju klimatske stabilnosti i očuvanju biološke raznolikosti. Dok globalno zatopljenje i krčenje šuma guraju Amazoniju prema katastrofalnoj prekretnici, svima je na umu pitanje kako je sačuvati.

Po novom konsenzusu čini se da je najbolji način zaštite uz pomoć – “biogospodarstva”. Ovu su ideju podržali konzervatori i razni dionici, uključujući brazilsku vladu, privatne filantropije poput Zaklade Moore, bilateralne donatore, Svjetski gospodarski forum…

Cilj je okvira za biogospodarstvo poticati održivo korištenje šumskih resursa i promicati dobrobit lokalnih zajednica. To uključuje, primjerice, berbu nedrvnih šumskih proizvoda poput brazilskih oraščića, acai bobica i gume, kao i proizvodnju i stavljanje na tržište krema i parfema pod oznakom Amazon 4.0.

Iako dobronamjeran, ovaj će pristup vjerojatno imati suprotan učinak. Potencijal biogospodarstva precijenjen je, a njegov stvarni učinak često je pogrešno shvaćen. Iako moderni, acai bobice i brazilski oraščići predstavljaju nišna tržišta čija se vrijednost procjenjuje na oko milijardu dolara, odnosno otprilike 0,05% brazilskog BDP-a. Tako malo tržište ne može održati 30 milijuna stanovnika brazilske Amazonije.

To traži infrastrukturu
Drugo, čak i ako bi se tržište održive robe iz Amazonije proširilo, lokalni poljoprivrednici teško bi se natjecali s poljoprivrednim gospodarstvima koja masovno proizvode svoje usjeve manje ekološki prihvatljivim metodama. Štoviše, ako bi došlo do znatnog povećanja potražnje za açaijem, vjerojatno bi se pojavila specijalizirana poljoprivredna gospodarstva za monokulturnu proizvodnju koja bi je zadovoljila, što bi zauzvrat ubrzalo krčenje šuma.

Treće, razvoj biogospodarstva Amazonije iziskivat će infrastrukturu, vještine, ceste, stanovanje, socijalne usluge, imovinska prava i financijska sredstva kojih nema dovoljno u velikom dijelu regije. Njihovim uvođenjem mogla bi se povećati vrijednost zemljišta, čime bi se potaknulo krčenje šuma.

Nedavna istraživanja Mareka Hanuscha iz Svjetske banke otkrivaju zapanjujuću korelaciju između krčenja šuma i egzogenih šokova, kao što su fluktuacije tečaja i cijena primarnih proizvoda, koje utječu na profitabilnost poljoprivrednih aktivnosti. S druge strane, povećanjem produktivnosti u sekundarnom i tercijarnom sektoru, čišćenje zemljišta postaje manje privlačnim čime se smanjuje krčenje šuma.

Studija kolumbijske Amazonije iz 2023. koju je proveo Harvard’s Growth Lab naglašava vezu između krčenja šuma i cestovne infrastrukture, pokazujući da se više od 80% krčenja šuma događa unutar 7,2 kilometara (4,5 milje) od tercijarnih cesta.

Studija s Harvarda naglašava i velik značaj imovinskih prava, pokazujući da je krčenje šuma znatno manje vjerojatno u nacionalnim parkovima i autohtonim rezervatima nego u područjima uređenim režimom imovinskih prava za tzv. “nacionalne pustopoljine”. Osiguravanjem puta do privatnog vlasništva nad naseljenim zemljištima, ovaj režim povećava profitabilnost jagme za zemljištem i krčenja šuma.

Bolji način zaštite Amazonije bio bi povećanje produktivnosti urbanih središta regije i okolnih područja koja nisu pošumljena. S obzirom na to da većina ljudi preferira udobnost urbanog života od teškoća u šumi, ovom se strategijom pojedinci koji traže stabilna i kvalitetna radna mjesta sele iz šumovitih predjela u gradove.

Profit na krčenju šuma
Kako se ruralno stanovništvo smanjuje, količina obradivog zemljišta po osobi se povećava. U kombinaciji s povećanom produktivnošću po hektaru, taj demografski pomak trebao bi biti dovoljan za poboljšanje dobrobiti onih koji žive od zemlje bez narušavanja šume. Pa ipak, stope krčenja šuma i dalje su visoke.

Olakšavanjem specijalizacije i razmjene znanja gradovi olakšavaju suradnju osobama s različitim vještinama, čime se povećava produktivnost. Državama je lakše pružiti infrastrukturu, javne usluge i sigurnost gusto naseljenim urbanim područjima nego raspršenim ruralnim zajednicama. Vrijednosni lanci u poljoprivredi također su se uglavnom preselili u gradove, gdje se sada odvija većina proizvodnje alata i proizvodnje u agrokemiji, logistika, pomoćne uslužne djelatnosti, agro-prerada i distribucija.

Ali kada urbani sadržaji nisu odgovarajući, kao što je slučaj u brojnim gradovima diljem Amazonije, više je ljudi spremno odreći se udobnosti urbanog života. Primjerice, u Kolumbiji ruralni stanovnici često izbjegavaju gradove i preferiraju zemljište u blizini lokalnih pogona za preradu i pomoćne uslužne djelatnosti.

Nasuprot tome, u regijama s visokim stopama krčenja šuma poput kolumbijskog Guaviarea i Caquetá, većina stanovništva već živi u urbanim područjima. U uspješnijim gradovima Amazonije (Manaus ili Iquitos), urbano stanovništvo ima pristup privlačnijim mogućnostima zapošljavanja od poljoprivrede. Stoga su stope krčenja šuma u tim regijama izuzetno niske.

Složena urbana proizvodnja ključna je za smanjenje siromaštva. U Amazoniji bi to donijelo dodatnu korist zaštite prašume. Razvoj biogospodarstva, s druge strane, privukao bi resurse i ljude u prašumu umjesto da ih otjera.

Iako je malo vjerojatno da bi model biogospodarstva stvorio sredstva za život, zbog ograničenog opsega truda lokalne zajednice i žestoke vanjske konkurencije, povećanje njegovih razmjera moglo bi nehotice učiniti krčenje šuma profitabilnijim.

© Project Syndicate 2024.