Hrvatska avantura oko nabavke nove eskadrile borbenih aviona (EBA), što se zapravo već pretvara u “trakavicu” koja traje od 2011., nastavlja se i dalje.

Situacija u političkoj eliti i društvu mijenja se svakih nekoliko mjeseci te je u jednom trenutku gotovo sigurno da ćemo napokon obnoviti, i samim tim zadržati mlazno ratno zrakoplovstvo, dok u drugom to izgleda kao nemoguća misija i političko samoubojstvo.

Nesposobnost MORH-a da organizira i provede takav posao, izraelski partneri, promjena globalnih političko-ekonomskih odnosa ili pak nešto četvrto srušili su prošlogodišnji natječaj. Iako su u Vladi tvrdili da se odmah ide u novi, svima je bilo jasno da od toga neće biti ništa.

Stvar je dodatno zakomplicirala korona kriza i rebalans proračuna gdje je i službeno rečeno da od nove EBA-e neće biti ništa, da bi to koji tjedan kasnije bilo ublaženo najavom kako će najbolja ponuda biti izabrana do kraja mandata ove Vlade, dakle do kraja 2023.

No usred ljeta je krenula velika politička i medijska “hajka”, a što je kulminiralo sredinom rujna kad su otvorene i ponude koje su uključile nove američke F-16 i švedske Gripene te malo rabljene francuske Rafale, a što je bila i najveća senzacija hrvatskog tendera.

Tu su se opet našli i izraelski F-16 Baraci, no nije zapravo jasno što bi sada Izraelci mogli novoga ponuditi. Ponude su tajne, a njihova analiza će trajati do početka prosinca, barem tako najavljuju iz MORH-a, tako da za sada nisu poznati nikakvi detalji, posebice oni financijski.

Osigurati dodatna ulaganja

Unatoč tome, svjedočimo da su svi ponuđači u velikim marketinškim ofenzivama, zasad javno Amerikanci i Šveđani, no izvjesno Francuzi i Izraelci također intenzivno lobiraju.
O ponuđenim zrakoplovima već je sve, manje ili više poznato i svi udovoljavaju zahtjevima i potrebama Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za narednih 30-ak godina.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Ali, ono što je u ovom slučaju puno bitnije pitanje je koliko će nas to sve stajati, iz kojih izvora ćemo to platiti te u konačnici može li se u tom projektu ostvariti nekakav offset?

Mora biti jasno da je mlazno ratno zrakoplovstvo skupa igračka i da se tu ne može proći jeftino – niska inicijalna cijena bi nas mogla skupo stajati u sljedećem razdoblju, bilo zbog preskupe modernizacije, inferiornih borbenih sposobnosti u operativnim uvjetima ili pak gubitka dragocjenih života pilota.

Ako smo se odlučili za lovce, a očito postoji konsenzus svih važnijih političkih opcija i javnosti za to, tada sama cijena ne smije biti ključna jer je riječ o najvažnijem elementu obrambenog sustava zemlje za više desetljeća.

Zbog toga bi populistička odluka da se za to izdvoji npr. 500 milijuna dolara umjesto 1,5 milijardi bila potpuno pogrešna. Puno važnije je može li se ispregovarati da ako zrakoplove platimo milijardu ili dvije dolara, osiguramo i povratne investicije u tom ili većem iznosu koje bi otvorile nekoliko tisuća kvalitetnih radnih mjesta u Hrvatskoj.

Čak i ako offsetom kompenziramo inicijalnu nabavku eskadrile, pitanje je kako ćemo financirati njeno funkcioniranje. Borbeni piloti bi prema NATO standardima trebali imati barem 120 sati, poželjno i 150, naleta godišnje.

Ako se zna da je cijena sata leta ovakvih zrakoplova 10 do 35 tisuća dolara, a mi trebamo 20 do 30 operativnih pilota, jasno je da govorimo o enormnim iznosima.

Hrvatska trenutno “na papiru” zadovoljava ovaj prosjek, no ako bi uklonili letove protupožarnim i humanitarnim zrakoplovima i helikopterima, a što ne spada u vojne poslove, došli bi do minornih brojki. Ako bi iz izračuna još isključili i instruktore koji moraju puno letjeti brojke bi postale i jadne.

Moguća nova odgoda odluke

Cijena rakete zrak-zrak velikog dometa, Meteor ili AIM-120, kreće se oko dva milijuna dolara, one kraćeg dometa oko pola milijuna, a na toj razini su i rakete za djelovanje po zemaljskim ili morskim ciljevima. Iako s vojnog, političkog i ekonomskog stajališta ovaj projekt nabave novih borbenih zrakoplova može izgledati kao strateški dobar, pitanje je kako će u datim okolnostima na to reagirati javnost.

Možda postoji načelni konsenzus da bi “trebali imati lovce”. No u situaciji kada nam je budućnost mnogih sektora gospodarstva upitna, uz značajna otpuštanja, zdravstveni sustav se raspada zbog dugova od enormnih 10 milijardi kuna, a veledrogerije bolnicama ne žele više isporučivati lijekove, te istovremeno europski čelnici i EU predviđaju ekonomski i društveno sumornu zimu, a i puno duže razdoblje, dok hrvatska Vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem, kojem popularnost pada, javno poziva građane da doniraju novac za borbu protiv korone i spas zdravstva (i najavljuje se novi rebalans proračun), mnogi bi ulazak u projekt ovakve financijske veličine mogli doživjeti kao prst u oko.

Ne treba zaboraviti da Vladu čini koalicija te je pitanje hoće li svim članicama biti prihvatljiv potencijalni medijski linč zbog zrakoplova.

S obzirom na sve to, vrlo je neizvjesno kako će završiti ovaj natječaj za zrakoplove – mnogi bi se kladili onako kao i svi do sada – odgodom odluke za neka bolja vremena.