Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, Revr 25/2007 radnik i poslodavac mogu ugovoriti otpremninu s tim da ugovoreni iznos otpremnine ne smije biti manji od onog propisanog odredbom čl. 125. st. 2. ZR.

Odricanje od prava na otpremninu treba, međutim, razlikovati od ugovaranja visine otpremnine.

Sporazum poslodavca i radnika o visini otpremnine predstavlja sporazum kojim se uređuje jedno od pitanja iz radnog odnosa, a koje može biti uređeno samim ugovorom o radu ili posebnim sporazumom (kao u ovom slučaju). 

Ugovaranje otpremnine nije odricanje od prava na otpremninu, pa ni od dijela otpremnine, ali prema odredbi čl. 7.a ZR, ako je neko pravo iz radnog odnosa uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako zakonom nije drukčije određeno. 

Budući je u konkretnom slučaju pravo na otpremninu uređeno kolektivnim ugovorom povoljnije za tužitelja u odnosu na sporazum između njega i tuženika, pravilno je drugostupanjski sud dosudio tužitelju i razliku otpremnine koju mu tuženik još nije isplatio, a na koju ima pravo temeljem Kolektivnog ugovora.