Da bi dobila pravu diverzifikaciju dobave plina, Vlada bi trebala forsirati proširenje kapaciteta sadašnjeg plinovoda prema Italiji umjesto da inzistira na upitnom pravcu prema Crnoj Gori i Albaniji odnosno Transjadranskom plinovodu, smatra akademik Mirko Zelić, član Uprave Ine za istraživanje i proizvodnju nafte i plina. Na nedavnoj sjednici Vlade istaknuto je da su prioritet spajanje prema mađarskom plinskom sustavu kod Donjeg Miholjca (za dobavu ruskog plina) te jadransko-jonski pravac, pa je spomenuto da bi se njime dopremao plin iz Azerbajdžana.

Dugoročni odgovor
No prema ocjeni akademika Zelića, razumniji pristup bio bi proširivanje kapaciteta plinovoda prema Italiji, jer bi se na taj način plin mogao dobivati iz znatno većih izvora u Alžiru, Libiji i Egiptu. Time bi se smanjila ovisnost o ruskom plinu, a postojala bi i mogućnost utjecaja na kupovnu cijenu. Uz ta dva oslonca te LNG terminal, Hrvatska bi mogla dugoročno odgovoriti na povećanu potrošnju, pad vlastite proizvodnje i eventualne poremećaje na tržištu. Povećanje kapaciteta plinovoda prema Italiji, odnosno prema Ininim plinskim bušotinama u sjevernom Jadranu trebalo bi biti prioritet i zbog vlastite proizvodnje: Ina u Jadranu otkriva sve više plina, a moglo bi se dogoditi da sadašnji kapacitet plinovoda od 1,5 milijardi kubičnih metara godišnje, kojim se plin transportira od bušotina do Pule, postane premalen i počne predstavljati usko grlo plinskog sustava. Zelić ocjenjuje da je napravljena velika pogreška što je svojedobno taj plinovod, poznat pod imenom projekt GEA postao “mala GEA”, s manjim kapacitetom. Manjem promjeru pribjeglo se zbog ograničenog novca, nakon što se Italija povukla iz projekta. “Veći promjer cijevi ne bi bio mnogo skuplji”, kaže Zelić predlažući da se sada problem riješi tzv. lupingom, odnosno paralelnim plinovodom prema Italiji. Ako je “mala GEA” stajala 150 milijuna dolara, može se procijeniti da bi barem toliko stajala i dogradnja paralelnog pravca.

Pravac prema Mađarskoj
Akademik Zelić vjeruje da bi se time postigao bolji efekt od ulaganja u plinovod prema Crnoj Gori. Pitanje je hoće li taj jadransko-jonski pravac uopće profunkcionirati, osobito nakon informacija o čvrstom opredjeljenju za gradnju Gazpromova plinovoda Južni tok. “Govori se o azerbajdžanskom plinu, ali ta zemlja nema velike izvore prirodnog plina. Druga je stvar kaspijska regija ili Iran. Navodno bi taj pravac mogao dosegnuti do tih područja. Daj Bože da bude tako, ali nekako u to ne vjerujem”, kaže Zelić. Pravac prema Mađarskoj kod Donjeg Miholjca je, prema akademikovu mišljenju, opravdan. Iako je riječ o ruskom plinu kojeg Hrvatska već dobiva, spoj će omogućiti kraći put dobave, što je uvijek jeftinije. No o količinama će se još trebati dogovoriti s Rusima.

Plinacro: Isplatit će se i jonski pravac

Što se tiče isplativosti projekta Jonsko-jadranskog plinovoda, a znajući da energetska sila poput Italije putem svojih tvrtki ENI, EDISON i EGL inzistira na novome dobavnom pravcu iz Kaspijske regije (Italija nije zadovoljna dobavom plina samo iz Alžira), držimo da je u najmanju ruku vrlo upitno razmišljanje o tomu je li taj projekt dovoljno dobar i isplativ za Hrvatsku. Prema našim saznanjima tvrtka EGL ima zakupljenih 5,5 mlrd. m3 prirodnog plina na plinskim poljima u Iranu, a drugi partner ovog projekta, norveški energetski gigant StatOil Hydro, posjeduje koncesiju na 25,6 posto izvora plinskog polja Shah Deniz u Kaspijskome moru”, ocijenio je direktor tvrtke Plinacro Branko Radošević, dodajući pak da se potpuno slaže s akademikom Zelićem da bi bilo nužno i snažnije povezati hrvatski i talijanski plinski sustav.