Ekološka poljoprivreda partner je za održivu budućnost Hrvatske i ima strateško značenje za razvitak ruralnih prostora, zaključak je kojim je Vlada u veljači 2011. popratila usvajanje Akcijskoga plana razvoja ekološke poljoprivrede (APREP) za razdoblje 2011.-2016. Ministarstvo poljoprivrede, ustvrdila je tada Vlada, "prepoznalo je ekološku poljoprivredu kao bitan poduzetnički koncept, pa je cilj APREP-a ubrzati razvoj, primarno osigurati opskrbu domaćeg tržišta, a potom proizvoditi i za izvoz".

U Banskim dvorima, u mandatu Jadranke Kosor, najavljeno je da će do 2016. pod ekouzgojem biti osam posto poljoprivrednog zemljišta, odnosno 90.000 hektara, a lista ekoproizvođača povećat će se sa 1000 na 5000 gospodarstava.Rezultati ostvareni u međuvremenu ne ulijevaju optimizam. Moglo bi se čak ocijeniti da zapravo idemo puževim korakom. Unatrag. Pripremajući temu o neiskorištenom ekopotencijalu u proizvodnji hrane u Ministarstvu poljoprivrede zatražili smo aktualne podatke. Uzvratili su šturim detaljima, i to iz 2011. godine. Ukupno je te godine obrađivan 1,1 milijun hektara, pod ekouzgojem bilo je 32.036 hektara, odnosno 2,9 posto. Istodobno, na internetskoj stranici Agencije za plaćanja, izvršne ruke Ministarstva poljoprivrede, stoji da je za proizvodnu 2012. prijavljeno 27.180 ekohektara i 1708 ekoproizvođača. Razlika iskazana kroz 4856 manje obrađenih ekohektara u 2012. naspram 2011. ilustrira da bi projekcije iz Akcijskog plana mogle ostati tek želja iako tržište sve više traži hranu iz ekološkog uzgoja. 

Ništa od zemljišne reforme
S konvencionalnom poljoprivredom Hrvatska ne može ni sanjati ravnopravnu tržišnu utakmicu s europskim farmerima. U ekološkoj proizvodnji hrane situacija je pak obrnuta. U tom segmentu, ne samo zbog iznimnih zemljopisno-klimatskih prednosti nego i očuvana i od industrije nezagađenog okoliša te činjenice da su velike površine zarasle u korov i ne obrađuju se desetljećima, Hrvatska ima potencijal kao nijedna članica Europske unije. Usto, ekološki uzgoj donosi i bolju zaradu u odnosu na cijene hrane iz konvencionalnoga uzgoja, na hrvatskom je tržištu skuplja oko 30, na zapadnoeuropskom i do 80 posto. Godišnja vrijednost globalnog tržišta ekoloških proizvoda, procjenjuje se, prelazi 45 milijardi eura, od čega se na europsko tržište odnosi gotovo polovica, oko 21,5 milijardi eura. Najsnažnije tržište unutar europskih granica po potrošnji ekološki proizvedene hrane njemačko je s vrijednošću od oko 6,6 milijardi eura.

Činjenica da tržište EU uveze 50 posto ekološke hrane koju godišnje konzumira, a riječ je o iznosu većem od 10 milijardi eura, velik je izazov i za hrvatski ekoagrar. Milijun je hektara zapuštenoga poljoprivrednog zemljišta samo u vlasništvu države, ustvrdio je lani ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina najavljujući veliku zemljišnu reformu kojom će u funkciju staviti neobrađene površine, otvoriti 50.000 radnih mjesta i ostvariti prihod od najmanje sedam milijardi kuna godišnje. Koliko je hektara u međuvremenu stavljeno u funkciju, nepoznanica je, no ministru još nije kasno da dio državnih oranica ciljano prepusti u zakup poljoprivrednicima koji će na tim površinama pokrenuti ekološki uzgoj voća, povrća, žitarica… Pitali smo resorno ministarstvo i zašto nema većeg interesa za ekološku proizvodnju hrane te što planiraju provesti do 2016., odnosno 2020. godine. U odgovoru su, međutim, samo podsjetili na parametre iz Akcijskoga plana do 2016. godine: osam posto hektara i 5000 gospodarstava. Kako to kane ostvariti, nisu objasnili. Osim toga, ni nakon ponovljenog upita nismo doznali koliko je u ekouzgoju goveda, ovaca, koza ili peradi, kao ni količine ekološkog mlijeka.  Potpore za ekološko stočarstvo su kao i za konvencionalni uzgoj, odgovor je ministarstva uz navod da se "ne možemo pohvaliti velikom proizvodnjom ekološkog mlijeka na većim farmama, proizvodnja se uglavnom odvija na malim gospodarstvima s malim količinama ekološkog mlijeka i mliječnih proizvoda".

Iz Ministarstva, međutim, nismo dobili podatak o količinskoj godišnjoj proizvodnji ekološkog mlijeka, no zato su nam rekli da je "proizvodnja ekološkog mlijeka isplativija zbog veće cijene i kada bismo imali dovoljne količine, mogli bismo ga pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji nesmetano plasirati na zajedničkom tržištu".   Od usvajanja Akcijskog plana nije bilo promidžbenih kampanja i organiziranih nacionalnih sajmova, izostala je i potpora udrugama, kao i znanstvena istraživanja. Na edukaciji poljoprivrednika nije se radilo sustavno, proizvođači se snalaze po principu "sam svoj majstor". S obzirom na to da je turizam prepoznat kao važan marketinški kanal za ekološke proizvode, Akcijski je plan odredio da će u 2011. biti gotov projekt s nacionalnim standardima za ekorestorane, ekohotele, ekoagriturizme te ekotrgovine s pravom uporabe jedinstvenog nacionalnog eko znaka. Nije realiziran.

Od 16 akcija provedeno šest
Akcijski plan dobra je smjernica i okosnica za razvitak ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj, podsjeća Darko Znaor, agrarni analitičar i konzultant na projektima Svjetske banke i organizacija UN-a. Na polovici smo razdoblja njegove provedbe, a što je postignuto – puno ili malo – teško je reći, ocjenjuje, među ostalim, zato što nema nikakvih javno dostupnih izvješća o provedbi Akcijskog plana. "Na internetskim stranicama Ministarstva poljoprivrede dostupni su samo podaci o hektarima i broju poljoprivrednih gospodarstava. Iz njih je razvidno da je ekološka poljoprivreda u zamahu. Međutim, ostaje pitanje je li do toga došlo zahvaljujući zalaganju politike i sustavnom radu na onom što je zacrtano u Akcijskom planu, ili pak zbog globalnog trenda snažnog razvitka ekopoljoprivrede i tržišta ekohrane, koji je zahvatio i Hrvatsku", kaže Znaor. S oko tri posto poljoprivrednih površina pod ekološkom proizvodnjom, Hrvatska je i dalje znatno ispod razine mediteranskih i srednjoeuropskih zemalja.

U Austriji je 20 posto površina pod ekoproizvodnjom, u Češkoj 11, u Italiji devet, u Sloveniji osam, u Španjolskoj sedam. "Od 16 akcija predviđenih Akcijskim planom dosad je u cijelosti ili djelomično provedeno samo njih šest. Iz nastupa i izjava kreatora agrarne politike, kako prethodnih, tako i sadašnje Vlade, razvidno je da ekopoljoprivreda za njih ne predstavlja prioritet i ozbiljnu alternativu konvencionalnoj proizvodnji u rješavanju ekoloških, ekonomskih i socijalnih problema hrvatske poljoprivrede i seoskih područja. Ekopoljoprivreda je dio hrvatske agrarne politike prije svega zato što je ona dio 'briselskog paketa', sastavni dio Zajedničke poljoprivredne politike EU, a ne hrvatski izbor i opredjeljenje. Šteta, jer ekološka poljoprivreda ima i te kako što ponuditi. To najbolje potvrđuje vrijednost hrvatskog tržišta ekohrane, koje premašuje 100 milijuna eura, od čega lavovski dio čini uvozna roba", ističe Znaor. 

Potpore u ekoproizvodnji

Uz regionalno, dodatna plaćanja

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Korisnici u sustavu ekološke proizvodnje uz regionalno ostvaruju i dodatna plaćanja za oranice, livade i pašnjake, te za povrće i višegodišnje nasade. Primjerice, uz regionalno plaćanje čiji je maksimalni iznos za proizvodnu 2012. bio 2300 kn, korisnik za oranice pod ekoproizvodnjom dobiva i dodatnih 2646 kuna po hektaru. Kada je riječ o povrću i višegodišnjim nasadima, na 2300 kuna dodaje se 4300 kuna, dok dodatna naknada za ekološke livade i pašnjake iznosi 1323 kn/ha plus osnovni paušal od 702 kn/ha.   

Što kažu ekoproizvođači?

Željko Vrsaljko, Udruga Nadinski vinari
Nikako na zelenu granu zbog nesloge lokalne i državne vlasti
Prošao je mnoge europske države, godinama je živio u inozemstvu i nagledao se kako su te zemlje planirale, usmjeravale i štitile svoju poljoprivredu, a u nas je situacija takva da ispada da su poljoprivrednici u Bugarskoj, a Vlada u Hrvatskoj, ilustrira predsjednik udruge Nadinski vinari Željko Vrsaljko stranputice na koje se ekopoljoprivrednici spotiču kada na mjerodavnim državnim adresama moraju rješavati probleme. To ljude iritira i ljuti, ističe i navodi da su vinari užasno nesigurni, manjka informacija o obvezama dogovorenim s EU. "Nema komunikacije s mjerodavnim institucijama, načelno se govori kako nestaju granice, pa možemo birati gdje ćemo raditi, prodavati. Ja ne želim da mi se djeca odsele, hoću da ostanu i u Nadinu razvijaju biznis", kaže. Od 1600 hektara vinograda u Zadarskoj županiji u Nadinu je 400. Na 150 hektara je ekološki uzgoj, godišnje uberu 60-70 vagona vrhunskog grožđa. Nadinski vinari najveći su proizvođač ekoloških vina u Hrvatskoj. "Naša ekovina su ekstra djevičanska i na to su iznimno ponosni svi iz udruge", ističe Vrsaljko i podsjeća da su u Nadinu inicirali projekt povezivanja turizma i lokalnih gastronomskih specijaliteta, također iz ekouzgoja. "No, nikako na zelenu granu zbog nesloge lokalne i državne vlasti, jedni pomažu drugi odmažu. Kako u takvim uvjetima kreirati i provoditi strategije?", pita se Vrsaljko.  

Nenad Kuftić, Udruga Istarski ekoproizvod
Sve se događa po inerciji, nedostaje edukacije, vlada opća nesigurnost
"Moj je dojam da se razvoj događa po inerciji, u resornom ministarstvu nisu se baš umorili aktivnostima za jačanje ekološke poljoprivrede". Tim riječima na pitanje kako je danas biti ekoproizvođač u Hrvatskoj odgovara Nenad Kuftić, predsjednik udruge Istarski ekoproizvod. U povjerenstvu je za provedbu Akcijskog plana koje se, otkriva, sastane tek jednom godišnje. To tijelo, upozorava Kuftić, uopće nije funkcionalno jer u povjerenstvu sjede članovi iz više ministarstava koji uopće ne shvaćaju bit Akcijskoga plana. S druge strane, nastavlja, već dugo nije raspisan nijedan natječaj za ekološke proizvođače, godinama nije održan ni ekosajam na državnoj razini, tek neke lokalne sredine s ili bez potpore svojih vlasti organiziraju sajmove. "Opterećeni smo novim pravilima i propisima koji su sve kompliciraniji i nejasniji, na terenu nedostaje edukacije, tako da imam dojam opće nesigurnosti proizvođača", niže probleme Kuftić i dodaje kako misli da je potreban i veći angažman savjetodavne službe. "Nejasno je hoće li budući ekološki proizvođači, oni koji tek upisuju svoju zemlju u Arkod dobivati poticaje ili smo si odrezali granu našeg najvećeg potencijala", dvoji Kuftić i uzvraća pitanjem kako u takvoj nesigurnosti potaknuti razvoj ekološke poljoprivrede sa 2,9 na 8 % hektara. Podsjeća i na problem skupog kreditiranja poljoprivrede, u takvim je okolnostima, kaže, nemoguće konkurirati danas za IPARD sutra za ruralni fond. "Svjesni smo toga da smo prepušteni sami sebi i da se sami moramo organizirati", dodaje i najavljuje kako će uskoro pokušati okupiti predstavnike ostalih ekoloških udruga ne bi li osnovali zajedničko tijelo koje će raspravljati o problematici koja ih koči u razvoju te tu listu uputiti Ministarstvu poljoprivrede.

Mario Sever, vlasnik OPG-a Eko Sever
Država troma, međuresorska suradnja nikakva
Na više od 50 hektara obiteljsko gospodarstvo Eko Sever danas se bavi i biljnom proizvodnjom i stočarstvom. S proizvodnjom hrane iz ekološkoga uzgoja startali su pionirski još 1994. i nikada nije požalio što je krenuo u taj zahtjevni projekt, iznosi Mario Sever. Da ponovno odlučuje kojim će se biznisom baviti, opet bi, tvrdi, prednost dao "ekološkoj proizvodnji jer želi znati što jede" iako je još uvijek to iznimno složen posao jer "stalno se mora dokazivati kako kupcima, tako i svima ostalima da su proizvodi iz ekouzgoja".I Sever smatra da država sporo i tromo odrađuje svoje obveze. "Unatrag deset godina nije uspjela staviti u funkciju zapušteno državno zemljište koje stoji neobrađeno, bojim se da ulaskom u EU nemamo više vremena za puno stvari koje smo propustili", kaže Sever i navodi da će, ako ništa drugo, ulazak u Uniju ipak olakšati nabavu sjemenja i repromaterijala, čega je domaćem tržištu manjkalo zbog trapave administracije. I on smatra da je provedbu Akcijskog plana zakočila nekvalitetna međuresorska suradnja uključenih ministarstava. Ponekad imam osjećaj, kaže Sever, da se ekoloških proizvođača sjete samo pred izbore.