Prilikom izglasavanja izmjena zakona o Fondu hrvatskih branitelja vlast i opozicija složili su se u jednom: Fond, odnosno branitelje treba zaštiti od ‘torbarenja’. Potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor upravo je opasnošću od tzv. torbara objasnila i dio promjena zakonskih pravila igre. S tim je ciljem onemogućeno da imovina Fonda bude predmet zaloga, ovrhe ili stečajne mase. Drugim riječima, to će se smatrati pravno ništavnim i jedino će branitelji i članovi njihovih obitelji moći raspolagati udjelima. Istodobno, vlast i opozicija nikako se ne mogu usuglasiti oko pitanja (ne)objave Registra branitelja, a predstavnici nekih braniteljskih udruga i s tim su se u vezi opet pozvali na zaštitu branitelja od moguće navale torbara, kao jednog od argumenata zašto su protiv objave Registra.

Iskorištavanje branitelja
U oba slučaja o torbarima se govori(lo) kao o mešetarima koji bi htjeli jeftino kupiti njihove udjele u Fondu HB. Kosor se pak prisjetila da su torbari i prije iskorištavali branitelje kako bi po niskim cijenama došli do dionica. Kolika je opasnost od torbara u slučaju Fonda HB i koliko su pritom uopće usporediva prijašnja iskustva u pogledu torbarenja, koja su najizraženija bila u slučaju kuponske privatizacije i privatizacijskih investicijskih fondova (PIF-ova)? Najkraće rečeno, dobro je da je zakonom utvrđena neprenosivost udjela (osim po nasljednom pravu članova obitelji), ali obrazloženja vezana uz recentnu ‘opasnost’ od torbara su uglavnom zbunjujuća i/li promašena. Kratkoročno gledano, a ovih dana isticana upozorenja mahom imaju takav horizont, ta je opasnost minimalna, a prijašnja iskustva jedva da su usporediva. Plašenja torbarima, za početak, sugeriraju da postoji pojmovna zbrka. Fond hrvatskih branitelja je za razliku od PIF-ova otvoreni investicijski fond, premda svakako i ponešto specifičan. Takvim ga čini trogodišnji moratorij na raspolaganje udjelima (koji istječe zadesetak dana), kao i nedavno definirani 60-dnevni rok iskupa po podnošenju zahtjeva za prodajom udjela. Međutim, ključna razlika Fonda HB u odnosu na, primjerice, PIF-ove, jest u tome što se kod FHB-a ne može dogoditi da fond samo u gotovini (mimo dioničkih paketa u portfelju fonda) ima veću vrijednost nego što je cijena dionice samog fonda, što je u prvim godinama trgovanja PIF-ovima nerijetko bio slučaj. U tom smislu Fond HB funkcionira kao otvoreni tip fonda, a to znači da vrijednost njegove imovine (i udjela) predstavlja zbroj tržišne vrijednosti pojedinih imovinskih klasa od kojih je sastavljen. Drugim riječima, u slučaju Fonda HB točno se zna koliko tog i tog dana na tržištu vrijede dionice HT-a i Ine, koliko obveznica, a koliko je povrh toga novca ili depozita u strukturi imovine fonda. Analogno tome, a s obzirom da se točno zna i koliki je ukupan broj udjela, točno se zna i koliko vrijedi svaki od njih. Zašto bi, dakle, bilo tko za manje od tog iznosa prodavao torbaru svoje udjele? Još nesuvislija je obrnuta situacija: zašto bi neki ‘torbar’ za udjel ponudio više od javno dostupne vrijednosti udjela, ako dionicu Ine i HT-a može kupiti po istoj cijeni po kojoj je ona (proporcionalno) ugrađena u vrijednost udjela? Trenutno se s tim u vezi može govoriti tek u kontekstu privremene odredbe o iskupu udjela s rokom od 60 dana po vrijednosti udjela tog 60. dana. Pojednostavljeno, možda bi tko mogao pokušati uvjeriti imatelja udjela da će u tom roku vrijednost dionica Ine i HT-a (a time i njegova udjela) znatnije pasti pa mu i ponudi nešto nižu vrijednost, a da sam zapravo računa da se to neće dogoditi. No, osim što je tu premali prostor za manipuliranje, taj scenarij podrazumijeva burzovna predviđanja i rizik promašaja kalkulacije, a to nije svojstveno torbarenju; torbari u pravilu igraju na sigurnije kombinacije.

Dugoročna matematika
U slučaju Fonda HB za torbare je možda mogla biti zanimljivija tek dugoročna matematika, odnosno tipovanje na unošenje novih privatizacijskih dioničkih paketa u Fond HB. To je ujedno i aspekt s kojega je važno to što se izmjenama zakona onemogućilo prenošenje udjela na treće osobe. Neovisno o tome hoće li šest mjeseci po otvaranju fonda imovina FHB-a po iskupima udjela pasti više od 50 posto, što bi prema zakonskim odredbama značilo i isplatu preostalih udjelničara. Likvidacija, naime, ne isključuje ponovni prijenos imovine i punjenje fonda kroz neku buduću privatizaciju s pravom branitelja na participiranje, a pravo na neku novu seriju udjela ponovno bi trebali nositi današnji članovi fonda, a ne torbari. Ukratko, u braniteljskom fondu nema baš biznisa za torbare.