Ljudi se razbolijevaju ili stradavaju na privatnim ili poslovnim putovanjima, a često se nakon nesreće žele liječiti u vlastitoj zemlji ili u ustanovi koja pruža bolju skrb i uslugu. No, kako to organizirati ako je riječ o udaljenim destinacijama? Tu uskače air ambulance, koji prevozi pacijente i brine se o njima, često i na letovima s kontinenta na kontinent. Tvrtka Alpha Air Ambulance jedina je u Hrvatskoj koja organizira prijevoz bolesnika zrakoplovom iz jednog bolničkog kreveta u drugi, a bavi se takvim zdravstvenim operacijama i na svjetskoj razini.

Tarik Gvožđar, osnivač, vlasnik i izvršni direktor hrvatske tvrtke Alpha Air Ambulance iz Istre, već se bavio tim poslom pa je to iskustvo odlučio iskoristiti i pokrenuti vlastitu priču. U tri godine tvrtka Alpha Air Ambulance odradila je više od 80 hitnih letova u gotovo 40 zemalja svijeta, spašavajući živote, ali i svjedočeći izrazito teškim i emotivnim pričama. U ugodnom razgovoru s Gvožđarom, koji istodobno dotiče emocije i otvara brojne perspektive, pokušali smo doznati s kakvim se sve izazovima susreće.

Kako nekome u nekoliko rečenica objasniti što zapravo radi air ambulance tvrtka?

Mi prevozimo pacijente iz jednog kreveta u drugi u trenutku kada im je potreban nastavak liječenja u matičnoj zemlji ili kada nastavak liječenja u zemlji u kojoj se nalaze nije moguć. Razlozi za to mogu biti različiti, primjerice, ograničeni bolnički resursi. Prijevoz obavljamo privatnim zrakoplovima ili komercijalnim linijama uz medicinsku pratnju. Na komercijalnim letovima pacijent se, primjerice, može smjestiti na nosila, odnosno bolnički ležaj. Tako pošaljemo zahtjev Lufthansi i platimo trošak za putnika na nosilima, a oni zatim uklone devet sjedala kako bi se osigurao potreban prostor.

Oprema i organizacija koja omogućuje odgovarajuću skrb tijekom prijevoza pacijenata najzahtjevniji je dio posla. Nismo u bolnici i nemamo neiscrpan izvor kisika, opreme ili ljudskih resursa. Raspolažemo opremom za intenzivno liječenje. U avionu možemo preuzeti disanje pacijenta, održavati srčani ritam, držati ga pod anestezijom, davati terapiju i kontinuirano ga monitorirati. To je poput male jedinice intenzivne njege koja tijekom leta može pružiti sve što pacijentu treba. Primjerice, nedavno smo imali situaciju u kojoj smo prevozili ženu iz Jakarte u Zagreb. Imala je teške opekline i bila je potpuno nepokretna zbog bolova. Odlučili smo je uspavati i probudili smo je tek kad smo stigli u Zagreb.

Kako izgleda jedna cjelokupna misija od odlaska po pacijenta do povratka? Koliko to sve traje i što se pritom događa?

U prosjeku misija traje oko 72 sata. Dobijemo upit, analiziramo potrebe i dijagnozu pacijenta, utvrđujemo može li pacijent putovati privatnom ili komercijalnom linijom, koliko mu je njege potrebno, koliko nam je opreme dovoljno. Zatim slijedi let, možda kraći odmor nakon slijetanja, a potom preuzimanje pacijenta i povratak. Uz to, ograničeni smo i propisanim radnim vremenom pilota – oni ne mogu letjeti koliko žele i kada žele, već su vezani za maksimalno dopušteno vrijeme upravljanja zrakoplovom. Ako pilot leti osam sati, nakon toga mora se odmarati oko 18 sati. Moramo se prilagođavati i tome.

Kako ste uopće došli na ideju o osnivanju tvrtke?

Radio sam u hitnoj pomoći 12 godina, a zatim kao freelancer za jednu njemačku tvrtku, među najvećima u svijetu, koja se bavi air ambulanceom. Tim poslom bavio sam se oko dvije godine, radio sam po pozivu, no dolaskom pandemije Covida-19 sve je stalo pa se više nisam mogao time baviti. Nakon toga zaposlio sam se u mirovnoj misiji na Kosovu, pod vodstvom NATO-a, gdje sam radio kao medicinski tehničar u vojnoj bazi u Prištini. Radio sam 40 dana, pa bih 40 dana bio kod kuće. Svaki odlazak teško mi je padao jer sam bio odvojen od obitelji. Jednom sam, sjedeći u avionu, razmišljao što bih mogao raditi kako više ne bih morao ići na mirovne misije. Tada sam shvatio da već imam iskustvo u air ambulanceu pa sam odlučio pokrenuti vlastitu tvrtku. Za nekoliko godina posao je počeo dovoljno rasti i početkom ove godine napustio sam Kosovo. Sada je ovo jedina što radim. Zapošljavamo nekoliko ljudi, radimo 24/7, nema kontinenta na kugli zemaljskoj na kojem nismo bili, bili smo u zemljama od Novog Zelanda, Grenlanda, Hong Konga, Kine, Argentine, Kanade, SAD-a, Tajlanda, Konga, Južnoafričke Republike…

Kako izgleda logistički dio priče, sa svim dozvolama i komunikacijom koja se treba odviti kako bi pacijent bio uspješno transportiran?

Kada dobijemo upit, najprije damo ponudu, potom na tu ponudu dobijemo razne upite i zahtjeve. Recimo: ‘Promijenilo se stanje pacijenta, pogledajte što se događa. Neka jedan liječnik kontaktira drugog liječnika pa da se oni dogovore. Što sve možete napraviti i osigurati tijekom transporta? Kad biste poletjeli? Kad biste se vratili natrag?’ Uglavnom, tu se šalje jako puno mailova iz medicinskih, sigurnosnih i logističkih razloga jer si ne smijemo dozvoliti kiks. U početku su nam se znalo dogoditi da na nalazu piše jedna stvar, naprimjer ‘Marko Marić je slomio kuk’ i mi dođemo u Vijetnam, a ispostavi se da je Marko Marić priključen na sedam aparata koje mi nismo ponijeli i da slomljen kuk nije jedina dijagnoza. To mi je oduzelo pola života, od takvog stresa čovjek zna oboljeti jer je odgovornost ogromna. Prvo je ogromna zbog nečijeg zdravlja, a potom što u slučaju neke pogreške propada 100 tisuća eura troškova za cijelu tu misiju. Nema tu pogreške pa da možeš reći “popravit ćemo”.

Jeste li ikada imali situaciju da je osoba preminula u zraku?

Jesmo. Bila je to situacija u kojoj se prema dijagnozi osobe to moglo očekivati. Međutim, njezina obitelj bila je spremna na to. Ta osoba je bila u jednoj zemlji u Africi, nastradala je u padu motocikla i zadobila vrlo teške ozljede mozga. Tamo više nije bilo resursa, pa je bilo – ili ćemo pacijenta prebaciti u Francusku pa pokušati što bude, ili će preminuti u Africi. Kolege su hitno došli po njega, a jedan od onih koji su došli po nju mi je javio da će osoba sigurno preminut. Tako je, nažalost, i bilo. Na kraju su doveli mrtvo tijelo u Francusku.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

S druge strane, kakve su situacije u kojima na kraju uspijete pacijentu spasiti život? Imate li nekih primjera?

Jednom nam se dogodilo da smo preuzeli pacijenta u Bangkoku i letjeli s njim u Birmingham, a tijekom transporta stanje mu se drastično pogoršavalo. Povećavali smo opskrbu kisikom i prilagođavali opremu kako bismo održali kontrolu nad situacijom, no tijekom zaustavljanja radi tankanja u Turskoj shvatili smo da ga, unatoč svim resursima, više ne možemo stabilizirati. Njegovo se stanje i dalje pogoršavalo pa smo ga odlučili prebaciti u bolnicu u Turskoj. Tamo su obavljene pretrage i primijenjena terapija koju u avionu nismo mogli osigurati. Nakon tri dana utvrđeno je da je pacijent dovoljno stabilan za nastavak leta, nakon čega smo ga prevezli u Englesku. Na sreću, pacijent je preživio. Nevjerojatno iskustvo bila je i situacija u Dohi. Došli smo redovnim letom u Dohu po pacijenta. Probudimo se, na doručku čitamo vijesti i vidimo da je Izrael napao Iran. Pomislimo: ‘Hajde, pa valjda neće nas zahvatiti takav problem’, a nakon pet minuta iznad nas su letjeli rakete i dronovi. Došli su zaštitari iz hotela i potjerali nas u sobe, a obitelj pacijenta nazvala nas je i poručila: ‘Bježite i spašavajte živu glavu.’ Ipak, nije bilo odobrenih letova pa smo ostali i čekali da se situacija smiri. Međutim, nije se smirila. Bilo je gotovo nemoguće, ali uspjeli smo organizirati let za pacijenta iz Rijada za Beograd. Pacijenta smo preuzeli u Dohi, a potom smo vozilom hitne pomoći iz Dohe išli kroz pustinju prema Rijadu. Uz sve to, morali smo ishoditi i vize za Saudijsku Arabiju – i za pacijenta i za sebe. Na granici je bilo kaotično jer su svi pokušavali otići, a mi smo pritom imali pacijenta na kisiku. Danas mi je to lijepa uspomena jer je sve završilo uspješno, ali u tom trenutku nije bilo nimalo ugodno.

Kakav čovjek mora biti da bi se bavio ovim poslom? Spavate li uopće mirno kada znate da poziv može doći u bilo koje doba te da se mora reagirati što je brže moguće?

Ne može se spavati mirno, posebno zbog vremenskih razlika jer radimo po cijelom svijetu. Često mi u pola noći zazvoni telefon. Polako se na to privikavam,i kako firma raste, određene se zadaće prebacuju na druge ljude. Također, u zraku zna biti stresnih situacija, ako se nešto, primjerice, pokvari u avionu jer smo često u zraku. I to se znalo događati pa vam onda život proleti pred očima. Nije čovjeku svejedno u tim trenucima.

U jednom trenutku spomenuli ste 100 tisuća eura troška za jednu misiju. Možete li nam približiti zašto su cijene takve i što sve ulazi u troškove?

Najveći trošak je sat leta zrakoplova. U to su uključeni piloti, osiguranje, gorivo i održavanje. Jedan sat leta privatnog zrakoplova srednje veličine ne iznosi manje od četiri do pet tisuća eura. Dakle, ako let u oba smjera traje 20 sati, to je oko 100 tisuća eura samo za troškove letenja. Nakon toga tu su troškovi liječnika i medicinskog tehničara, a moramo računati i na prostor za nepredviđene situacije. Ponekad se, zbog promjene zdravstvenog stanja pacijenta ili administrativnih procedura, dogodi da na lokaciji preuzimanja moramo ostati još jedan dan ili da nam zatrebaju dodatna vozila hitne pomoći pa i to moramo uključiti u trošak. Letenje je skupo pa takvi prijevozi u pravilu nisu dostupni svima – većinom su to pacijenti s privatnim sredstvima ili dobrom policom osiguranja. Puno je jeftinije kada pacijent može čekati jer je tada i organizacija jednostavnija te se ponekad može koristiti komercijalni let uz potrebnu medicinsku pratnju. No, u nekim situacijama čekanje jednostavno nije opcija.

Kako je uopće bilo stvarati sve to i objašnjavati ljudima čime se zapravo bavite?

Veoma teško, posebno u početku jer mi nitko nije vjerovao. Imao sam samo j.d.o.o. koji sam s Kosova otvorio za deset eura putem sustava e-Građani, i to je bilo sve. Nemam vlastiti avion, nego imam dugoročni ugovor s vlasnicima privatnih zrakoplova u Švicarskoj, za jedan veći i jedan manji avion. To je svojevrsni leasing model: mi vlasniku osiguravamo letove preko kojih on ostvaruje zaradu, a on nama ustupa avion za hitne slučajeve. Tražio sam nekoga tko će saslušati moju viziju i sudjelovati u njoj. U početku, kad bih to prezentirao ljudima, većinom bi bili začuđeni i ne bi razumjeli o čemu se radi, često su mislili da je riječ o nečemu malom ili lokalnom, primjerice, helikopterskoj službi. Kada govorim o tome u Hrvatskoj, mnogi to poistovjećuju s nečim poput Gorske službe spašavanja. No, riječ je o potpuno drukčijem sustavu koji nema svaka aviokompanija. Sve mora biti iznimno detaljno: koliko imaš instrumenata, koliko medicinske opreme… Za sve postoje posebni obrasci koje potom pregledavaju stručnjaci. Neki se uređaji mogu priključiti na struju, dok drugi zahtijevaju baterije. Sve je stvar precizne organizacije, ne možeš jednostavno doći na lokaciju po pacijenta i reći ‘eto nas’, to tako ne funkcionira.

Budući da je riječ o ozbiljnim i specifičnim situacijama, kakav je generalno profil pacijenata koji prevozite i kakve su vaše interakcije s njima?

Kada osiguranje pokriva troškove, radi se o različitim profilima ljudi, a kada sve plaćaju privatno, riječ je ipak o specifičnijem krugu klijenata. Prevozili smo brokere s Wall Streeta, umirovljene NFL igrače i slične profile, ljude koji imaju jasne zahtjeve i kojima nije problem platiti i 200 tisuća eura bez dodatnih pitanja, ili pak osobe s kvalitetnim policama osiguranja. U svakom slučaju, riječ je o vrlo zanimljivim ljudima i situacijama. Bilo je i raznih trenutaka. Primjerice, jednom smo išli u Banju Luku po 18-godišnjeg mladića u teškom stanju, koji je trebao biti prevezen u Beč. Slučajno sam saznao da se u jednim novinama u BiH pokrenula akcija prikupljanja donacija kako bi se let mogao realizirati. Došli smo po njega, razgovarao sam s njim i njegovim roditeljima i zaista smo se povezali. Let je bio kratak, ali izrazito emotivan, a uspjeli smo ga prevesti u privatnu kliniku u Beču. Roditelji su nas grlili u suzama. Nažalost, nakon tjedan dana dobili smo vijest da je mladić preminuo. To me jako pogodilo. Bio je tek na početku života, upoznao je djevojku, počeo polagati vozački, imao planove za putovanja. To je bila jedna od najtežih situacija. Svaka priča nosi svoju težinu. Da mogu, radio bih ovo na volonterskoj bazi, ali jednostavno, svi ti troškovi moraju biti pokriveni. U konačnici, oko deset posto cijene odnosi se na naš rad, dok je oko 90 posto trošak same operacije i logistike. Neke priče završe sretno pa nam se ljudi javljaju i zahvaljuju jer ‘bez nas to ne bi bilo moguće’, i ostanemo u kontaktu dugo nakon leta. Nažalost, neke završavaju tužno, uz poruke obitelji da je njihov bližnji preminuo, ali i zahvalnost što je imao priliku završiti život okružen svojima.