Svjetske korporacije ubrzano svoje proizvodne pogone sele u zemlje gdje je radna snaga višestruko jeftinija, a i ostali troškovi proizvodnje su “prilagodljiviji”. Američke tvrtke najčešće sele u Kinu i Meksiko, dok su na Indiju orijentirani odjeli koji pružaju kompjutorske usluge. Iako i mnoge europske korporacije sele svoja postrojenja na Daleki istok, trend preseljenje ipak je izraženiji u smjeru istočne Europe gdje svoju budućnost vidi velik dio kontinentalne autoindustrije. Iako u Hrvatskoj nije zabilježen “bijeg” industrije u jeftinije zemlje, svejedno je sve prisutniji trend “mikro preseljenja” – iz velikih gradova u provinciju. Tako sve više tvrtki “otkriva” dijelove Hrvatske u kojima se može poslovati uz manje poreze, nižu cijenu rada i manje opće izdatke.

Manji porez
Kad je rovinjski Adris prije koju godinu najavio preseljenje svojih duhanskih pogona iz središta Rovinja u nedaleki Kanfanar, nikome ta vijest nije posebno upala u oči. Tek kad je radnicima bivše Tvornice duhana Zagreb (a sada dijela TDR-a) ponuđeno da uz stimulativne otpremnine napuste metropolu, uz žestoko protivljene radnika i sindikata, postalo je jasno da se u Hrvatskoj počinju otvarati procesi uobičajeni za svijet i ponašanje globalnih investitora. Sve je više vijesti kojima se najavljuje seljenje tvrtki za što manjim troškovima. U posljednjih nekoliko mjeseci iz više je tvrtki stigla najava o mogućem preseljenju. Zasad je uglavnom riječ o proizvodnim tvrtkama kojima je trošak osoblja znatna stavka u poslovanju. Nekoliko je grupa razloga za preseljenja. Prva je upravo trošak radne snage: tvrtka koja posluje u gradu Zagrebu svojim zaposlenicima u prosjeku mora isplatiti barem za trećinu višu prosječnu plaću nego je to slučaj u nekoj od slavonskih županija ili u Lici. Prosječna plaća u zagrebačkom gospodarstvu iznosi oko 4200 kuna, dok u Požeško-slavonskoj 2721 kunu, a prosječna plaća u Lici je 2789 kuna. Pritom poduzetnik u Zagrebu ne može ostvariti ni olakšice za zapošljavanje, dobiti zemljište za gradnju u bescjenje, a vjerojatno plaća i najveća davanja po drugim osnovama. Za kompaniju nije nevažno ni što se na podučjima od posebne državne skrbi, u slučaju da zaposli pet radnika na neodređeno vrijeme koji imaju prebivalište i boravište na tom području, plaća samo četvrtina obveza na temelju poreza na dobit.

Besplatno zemljište
Odluče li se na poslovanje unutar poslovne zone koja je u fazi izgradnje, tvrtke mogu očekivati i dodatne olakšice, ovisno o tome koliko je lokalnoj upravi stalo da privuče kompaniju takvog kalibra. To, primjerice, uspijeva vlastima Belog Manastira, čija poslovna zona postaje sve atraktivnija ulagačima. Svojim je zaposlenicima tu činjenicu ne baš taktično nedavno objavio vlasnik jedne tekstilne tvrtke iz Buja koja radi za Benetton. Obavijestio ih je dopisom da se nakon Nove godine jave na posao u baranjsku tvrtku Manastir koja radi za istog talijanskog konfekcionara. Iako je postupak prema radnicima u istarskom slučaju drastičan, interes vlasnika tvrtke je jasan: Grad Beli Manastir tvrtkama koje dođu poslovati u tamošnju poslovnu zonu daje “oprašta” godinu dana za zemljište u zakupu. Ako jednogodišnji “pokus” završi dobro, investitor besplatno dobiva zemljište i komunalne priključke, a godinu dana je oslobođen plaćanja komunalne naknade. Osim toga, tri sljedeće godine oslobođen je plaćanja prireza. Uz takve je uvjete tvrtka Manastir povećala je zaposlenost na 300, a na početku ulaganja bilo je planirano 85 radnica. Osim za niz stranaca, uvjeti poslovanja i jeftinija radna snaga kao posljedica činjenice da je na tom području nezaposlenost gotovo 50 posto, motivirale su i jednu tvrtku iz Metkovića da poslovnu budućnost potraži u istočnoj Hrvatskoj. Među važnim razlozima koji kompanije motiviraju na premještanje pogona sigurno je i maksimiranje dosadašnjih lokacijskih pogodnosti. Drugim riječima, postojeće je zemljište svojom tržišnom vrijednošću premašilo pogone i proizvodnju što je, pogotovo u Zagrebu, sve češće slučaj. Najbolji primjeri za to su tvrtke iz zagrebačke bivše industrijeske zone Žitnjak: Elka, Munja i Badel. Atraktivno zemljište Elke i Munje zapelo je za oko investitorima iz Izraela, koji bi tu željeli sagradititi poslovno-trgovačko centar. No dok je direktor Munje Ivan Miloloža sklon iseljenju pogona, tvrdeći svojevremeno da Žitnjak ionako nije lokacija na kojoj se dugoročno može održati njihova proizvodnja te da se razmišlja o područjima od posebno državne skrbi, u Elki je takva ideja dovela do razdora. Naime, i Elki je potrebna modernizacija, no u toj tvrtki nisu svi složni bi li se ona trebala financirati od prodaje zemljišta i na dislociranoj lokaciji. Naime, većinski vlasnik Marijan Pejčić sklon je takvoj ideji no Uprava tvrtke i suvlasnici, na čelu s njegovim oponentom Vladimirom Musulinom, nisu prihvatili plan o dislokaciji proizvodnih pogona izvan središta grada. Pejčić je na jednom od zadnjih druženja s novinarima izjavio da su i dalje sve opcije otvorene te da će se o svim modelima financiranja i dalje raspravljati.

Iz Cannesa u Barcelonu

Da profit ne pravi razliku između sektora možda najbolje pokazuje da, osim proizvodnih pogona, više nije iznenađenje ni selidba sajamskih priredaba. Možda najbolji primjer za to najveća je konferencija mobilnih operatera na svijetu 3GSM World Congress koja se nakon godina održavanja na Azurnoj obali u Cannesu ove veljače preselila u Barcelonu. Selidba iz Cannesa u jeftiniju katalonsku prijestolnicu organizatorima je donijela sedam milijuna eura uštede, što je petina ukupnih troškova s Azurne obale. Zbog preseljenja ove godine se broj sudionika nije smanjio već je, naprotiv, znatno porastao.