Oni koji su očekivali veliki zaokret u ekonomskoj politici vjerojatno će biti razočarani Vladinom strategijom za razvoj u idućih sedam godina, koja je prije tjedan dana predstavljena u Banskim dvorima, a s njenim sadržajem idućih dana upoznat će se i predstavnici brojnih društvenih skupina, primjerice Nacionalno vijeće za konkurentnost (u ponedjeljak). U idejnom smislu strategija ne donosi mnogo novog i u dijelovima mnogo podsjeća na dokumente poput “55 preporuka” Vijeća za konkurentnost ili CAS Svjetske banke. Premda na prvi pogled ne zagovora velike promjene, dokument kojeg je pripremio Središnji državni ured za razvojnu strategiju, predvođen državnom tajnicom Martinom Dalić, ipak donosi poprilične iskorake. Prije svega, na vrlo eksplicitan način navodi da su ljudi temeljni resurs i pokretač promjena. Uvažavajući kontekst moderne ekonomije, strategije i na pomalo edukativan način objašnjava važnost ljudskog kapitala za rast i razvoj, nužnost promjene svjetonazora, spremnost na učenje i prihvaćanje izazova, afirmacije poduzetničkog duha i manjeg oslanjanja na pomoć države. Od države se više ne očekuje da bude kreator, voditelj i izvršitelj promjena, već ona mora promijeniti sebe tako da postane “servis građana i poduzetnika”. U idućih sedam godina cilj je stvoriti “konkurentno tržišno gospodarstvo u okvirima socijalne države prilagođene uvjetima 21. stoljeća. Izraženo brojkama, u razdoblju 2006-2013. godina Hrvatska bi mogla ostvariti prosječnu stopu rasta od oko 6 posto (u prve četiri godine 5,1 posto, u druge četiri godine 7,3 posto), uglavnom na temelju privatnih investicija. Uz takav rast, sa sadašnjih 54 posto prosjeka dohotka po stanovniku EU, na kraju razdoblja mogla bi doseći udjel od 75 posto. No strategija naglašava da te pokazatelje ne treba shvatiti kao prognozu već kao mogućnost koju trebaju iskoristiti svi akteri društva. Kako su ljudi i znanje definirani najvažnijim resursom, najveći dio strategije posvećen je postojećim slabostima tržišta rada i poboljšanju strukture radne snage. Demografska kretanja ukazuju na smanjivanje ekonomski aktivnih osoba (do 2010. godine oko 200.000 manje nego prije 10 godina) što upućuje na važnost oblikovanja imigracijske politike. Paralelni problem visoke strukturne nezaposlenosti, pak, rješavao bi se koordinacijom različitih aktivnosti. Veći broj radnih mjesta bit će ponajprije moguće tražiti u području usluga. Unatoč njihovoj dominaciji u ekonomskoj strukturi, samo 32 posto svih zaposlenih radi u tržišnim uslugama, dok je prosjek za EU 37,2 posto. Pritom se računa da će na putu konvergencije prema EU uslužni sektor razmjerno brzo rasti, osobito u području turizma, prometa, graditeljstva i financijskih usluga. Strategija vidi priliku i za revitalizaciju industrijske proizvodnje, ”ali ne one masovne u kojoj se ne može konkurirati istoku, već proizvodnje koja je uklopljena u mreže multinacionalnih korporacija, visokotehnološkim procesima, te proizvodnji prepoznatljivih hrvatskih brendova”.

Univerzalne vještine
Novim tržišnim trendovima treba prilagoditi i obrazovni sustav, kao “glavni instrument za smanjenje strukturne nezaposlenosti”. Više bi se promicale univerazalne vještine (jezici, kompjutorska pismenost, komunikacijske vještine, matematika) koje omogućavaju fleksibilnost i brz prijelaz iz zanimanja u zanimanje. Također, veća bi se briga posvetila cjeloživotnom obrazovanju i mjerama aktivne politike zapošljavanja. Pretpostavke za to su poboljšanje kvalititete obrazovanih institucija, povećanje izdvajanja za obrazovanje, učinkovitije trošenja novca, te veće sudjelovanje privatnog sektora u financiranju obrazovanja. Uz takve napore računa se da bi stopa nezaposlenosti, sa sadašnjih 13,1 posto (anketna metodologija), pala ispod devet posto neposredno nakon ulaska u EU. Prema strategiji, poduzetništvo mora postati temeljna pokretačka vrijednost društva. Komparativno međunarodno istraživanje iz 2002. godine pokazalo je da Hrvati nisu bili osobito poduzetni (postotak populacije između 18 i 64 godine koji se počinjao baviti poduzetništvom), dvostruko manje od globalnog prosjeka (6,9 posto).

Poduzetništvo iz nužde
Protekle tri godine Hrvatska se počela približavati tom prosjeku, ali i dalje prevladava poduzetništvo iz nužde, koje ne stvara nova radna mjesta i gospodarski rast kao poduzetništvo iz uočene poslovne prilike. Prepreke poduzetništu su brojne, a strategija postavlja za cilj njihovo učinkovito uklanjanje. Osim ljudi, povećanje prosperiteta uključuje i druge vezivne elemente, poput razvoja infrastrukture (promet i energija), makroekonomske stabilnosti i djelotvornog financijskog tržišta. Za povećanje konkurentnosti zagovara se brže i odlučnije provođenje reformi u svim područjima, osobito rashodne strane proračuna, zdravstva i privatizacije. Privatizaciju brodogradnje, primjerice, trebalo bi završiti do 2010. godine, te hitno prodati portfelj HFP-a. Među socijalnim partnerima pak smatra se da bi trebalo provesti konsenzus o sporijem rastu plaća od produktivnosti. Vlada ima razloga biti zadovoljna strateškim okvirom za razvoj, kojeg će predstaviti kako domaćoj javnosti, tako i Europskoj komisiji. Ali nakon toga, valja osmisliti dobar konzistentan akcijski plan provedbe. Najteže provediva mogla bi se pokazati upravo glavna ambicija strategija: da se mijenja vrijednosni sustav i poveća apsorpcijska moć za reformske promjene. Hrvatski političari ne čine se spremnim žrtvovati popularnost za teške reforme, a građana ustrajno pokazuju otpor prema svakoj promjeni, ne samo u Hrvatskoj, nego i u zemljama EU.

Stabiliziranje vanjskog duga, ne monetarnim, već fiskalnim mjerama

Iako je smanjenje vanjske ranjivosti zemlje već godinama glavni cilj ekonomske politike i motiv za potpisivanje stand-by aranžmana s MMF-om, strategija tome ne daje veću važnost. Čak nema ni ambicija da se smanji visoki deficit na tekućem računu platne bilance, koji do kraja projiciranog razdoblja opstaje oko 6,5 posto BDP-a. Za vanjski dug se i ne koristi standardni pokazatelj (udjel u BDP-u), samo se navodi da se tempo njegova rasta može tolerirati u mjeri u kojoj raste ukupni izvoz, odnosno da ostane 160 posto vrijednosti ukupnog izvoza roba i usluga. No strategija predlaže nova rješavanja za stabiliziranje duga, da brigu o njemu preuzme fiskalna politika. “Monetarnu politiku treba rasteretiti odgovornosti za izravnu regulaciju tempa rasta vanjskog duga jer ona nema instrumente za postizanje te regulacije na učinkovit način”. Govoreći o mjerama koje fiskalnoj politici stoje na raspolaganju, navodi se “ustrajavanje na smanjenju potrošnje i deficita (neizravno) i/ili kroz oporezivanje inozemnog zaduživanja odnosno isplata dohodaka (kamata, naknada) nerezidendima (izravno)”. Smisao prijedloga nije posve razumljiv i čini se isforsiranim inzistiranje na podjeli odgovornosti pa je taj dio možda i najslabiji dio strategije, osobito imajući u vidu rastući problem vanjske neravnoteže u zemljama iz okruženja, te interes stručne i šire javnosti za taj problem.