Boston Consulting Group (BCG), međunarodna konzultantska kuća za strateško savjetovanje menadžmenta, prisutna u 50-ak zemalja, u internoj organizaciji raspolaže s dva sektora u području energetike: sektor integrirane energetske transformacije koji pokriva velike vertikalno integrirane naftne kompanije i elektroprivredna poduzeća, te sektor niskougljične energetike koji primarno pokriva nove tvrtke i startupe, koji direktno ulaze u niskougljičnu budućnost.

Oba sektora, kako navodi u razgovoru za Poslovni dnevnik Tomislav Čorak, hrvatski izvršni direktor i partner u BCG-u, bit će jednog dana ugljično neutralna i praktički će se baviti nekim oblikom obnovljivih izvora energije.

Kakvu budućnost u energetici predviđate, koliko može biti obnovljiva i cjenovno priuštiva?
Svi izvori energije u budućnosti neće biti isključivo obnovljivi, ali će biti niskougljični i u energetskom će miksu sudjelovati i nuklearna energija. Činjenica da OIE variraju u proizvodnji električne energije i trebaju kontinuirano balansiranje. Za to su potrebna znatna ulaganja, dijelom zato što električnu energiju, barem za sad, nije ekonomično skladištiti u velikim količinama, a dijelom zato što treba znatno ojačati mrežnu infrastrukturu.

Tehnološka rješenja za to postoje, ali koštaju. Stoga, iako OIE nemaju cijenu jer su prisutni svuda oko nas, konverzija i opskrba besplatnog oblika energije će nas koštati. Mislim da u budućnosti ne treba računati s jeftinom cijenom kao prije desetak godina, ali sam siguran da ćemo zbog tehnološkog razvoja na planu energetske učinkovitosti trošiti puno manje energije nego što će to biti jedinična cijena tog megavatsata.

Usporedbe radi, 80-tih prošlog stoljeća bilo je normalno da automobil troši i 20 litara na 100 km, uz cijene goriva koje su bile znatno niže, no danas su ti automobili puno ekonomičniji, što je rezultat tehnološkog razvoja. Slično možemo očekivati i u potrošnji energije.

Tehnološki razvoj u povijesti je bio paradigma nadolazećih promjena, je li to slučaj i kad je riječ o energetskoj tranziciji?
Smatram da je tehnologija uvijek katalizator promjena: primjerice, parni stroj je kao izraz tadašnjeg nedostatka radne snage izmišljen jer je trebalo podići produktivnost. Inovacija se događa iz nužde: kao koncept, vjetroelektrane postoje već 50-ak godina, kao i električni automobili, ali puni razvoj doživljavaju tek u ovom stoljeću jer na to tjera nužda koju izaziva globalno zagrijavanje.

Cijene električne energije i plina u Europi vratile su se na razinu prije rata u Ukrajini. Što mislite koji su razlozi za ova tržišna kretanja, neovisno o ratnim zbivanjima?
Cijenu diktira tržište koje je lani, u Europi, s velikom nervozom reagiralo na kratkotrajni period poremećaja u vidu narasle potražnje zbog punjenja skladišta plina. Kako je protekla zima bila blaga, a i ekonomija se počela hladiti, više nije bilo potrebe za tolikim potrebama plina i cijene su pale. Lani sam sudjelovao na projektu u Austriji vezano za rješavanje problema plina i da tada nitko nije mogao predvidjeti da će cijena plina tako brzo pasti na 30 eura po megavatsatu.

Vjerujem da će cijene plina narasti u slučaju da sljedeća zima bude oštra i industrijska se proizvodnja podigne. To je cijena sigurnosti opskrbe s kojom ćemo se morati pomiriti jer ovisnost o jednom izvoru energije, pa makar bio i najjeftiniji kao što je to bio slučaj s ruskim plinom u središnjoj i istočnoj Europi, kad-tad dođe na naplatu.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Najskuplja je energija koje nema. Što mislite o reformi tržišta električne energije koja je osmišljena radi tranzicije sustava na čišću energiju, ali aktualna rasprava vodi u smjeru iznimki kroz produljenje subvencija za elektrane na ugljen kao rezervnog izvora?
U energetskom svijetu puno se priča o pojmu koji se zove energetska trilema. Vektori koji vuku u tri smjera tiču se pitanja kako osigurati sigurnost opskrbe energije, njenu cjenovnu prihvatljivost, te uza sve to energetsku tranziciju. Želimo li imati energiju danas, onda ne možemo ovisiti samo o OIE. No, OIE dugoročno trebamo jer znamo da moramo napraviti energetsku tranziciju.

Prirodno je da su ljudi fokusirani prvo na trenutačne podražaje. Bez energije, ulazimo u kaos, a ne bude li cijena svima prihvatljiva, opet se ljudi bune i padaju vlade. To jače osjećamo od podizanja djelića stupnja prosječne temperature svake godine. Zbog toga se govori da Austrija osigurava hladnu rezervu s pomoću elektrana na ugljen, Njemačka im je već produljila životni vijek, i sve to ostavlja dojam kao da smo prestali razmišljati o energetskoj tranziciji.

No, sa stajališta energetskih kompanija to nije tako. Puno radim s naftnim kompanijama, i one itekako traže načine kako investirati u energetsku tranziciju. Na to ih tjeraju investitori koji su spremni platiti višu cijenu za dionicu ako naftna kompanija pokaže jasan smjer prema niskougljičnoj budućnosti.

Kako EU može pojednostaviti procedure za sufinanciranje projekata energetske tranzicije i parirati SAD-u u poticajima zelenoj tranziciji?
Stječe se dojam da su Amerikanci svoje rješenje kreirali i uz pomoć poslovne zajednice, pa primjerice porezna rasterećenja služe kao poticaj ulaganja u niskougljične tehnologije, koji se čak može iskoristiti i za dobivanje financiranja. To znači da su se SAD odrekle dijela prihoda od poreza i tako ostavile veća sredstva poslovnim subjektima za ulaganje. U EU pak put do subvencija je duži i manje transparentan.

Pojednostavljeno gledano, prvo treba platiti porez, prikupiti sredstva na razini EU-a, vratiti ga natrag u države članice u obliku EU sredstava i onda ga redistribuirati natrag kompanijama kao EU potporu. To je prilično komplicirano i budućnost će pokazati da li će zbog jednostavnijeg procesa subvencioniranja niskougljičnih tehnologija, SAD preuzeti od Europe ulogu predvodnika energetske tranzicije. Primjerice, moj klijent ima globalne operacije i trenutačno razmatra hoće li niskougljičnu tehnologiju razvijati uz pomoć američkih ili EU potpora.

Velike kompanije u EU će zasigurno tražiti nove oblike pomoći i zato savjetujem hrvatskim kompanijama da se približe partnerima u Europi i stupe u partnerstva preko kojih će moći konzumirati ova sredstva. Teško će hrvatske tvrtke same napraviti veći projekt vezan uz energetsku tranziciju, ali mogu maksimalno iskorištavati suradnju s europskim velikim tvrtkama što im izravno omogućava članstvo u EU.

Uvođenje eura dalo je dodatnu stabilnost investitorima i RH može tu priliku iskoristiti za privlačenje investicija iz trećih zemalja koje zanima suradnja s europskim gospodarstvom na temi energetske tranzicije. U BCG-u smo napravili bazu raspoloživosti EU fondova i spojili ih s konkretnim inicijativama za razvoj novih niskougljičnih tehnologija, kako bismo klijentima pomogli na vrijeme pripremiti razvojne projekte i formirati partnerstva.

Na koje treće zemlje specifično ciljati?
BCG ima model globalne robne razmjene iz kojeg je vidljivo da će se ona nastaviti povećavati na globalnoj razini (po skromnim stopama). No, promijenit će se tokovi robe: iz prijašnjeg odnosa Europa – Rusija, odnosno Amerika – Kina, u nove odnose na relaciji Europa – Amerika, Europa – JI Azija, Europa – Indija.

Kina se isto okreće u smjeru JI Azije, isto čini i Amerika, a prijepori postoje oko toga tko će imati dominaciju. U JI Aziji, a to uključuje i Indoneziju, Maleziju, Filipine i Vijetnam, jako je puno inovacija. Hrvatska kao članica EU-a ima priliku povezati se s partnerima iz tih zemalja kako bi privukla investitore koji žele razvijati nove tehnologije vezane za energetsku tranziciju i istovremeno iskoristiti europska sredstva.

U energetskom sektoru, gdje ističete osobito tvrtke koje posluju na burzi da itekako razmišljaju o tome kako će postati ugljično neutralne i preživjeti energetsku tranziciju, u čemu se sastoji doprinos konzultanta?
Svi moji projekti u zadnje tri godine vezani su uz energetsku tranziciju, a pokazuje se da su velika nepoznanica nove niskougljične tehnologije. Razvoj novih tehnologija za proizvodnju zelenog vodika ili hvatanje ugljika iz proizvodnih procesa nije još komercijaliziran. Stoga te tvrtke moraju usko surađivati s tehnološkim da bi se nova tehnologija razvila.

BCG je već odavno razvio matricu rasta s kojom kompanije ocjenjuju mogućnost rasta i profitabilnost svojih proizvoda. U energetskom su sektoru sve zelene tehnologije trenutačno neprofitabilne ili niskoprofitabilne u odnosu na fosilne. Preusmjeravanje sredstava koje zarade visokoprofitabilni niskorastući proizvodi u razvoj tehnologija koje su budućnost – velik je izazov. U tome smo tek na početku, i iako je poznato na koje tehnologije možemo računati, daleko smo još od komercijalne primjene.

Tko su predvodnici i koji sektori mogu na sebe preuzeti ovu ulogu?
Željezare će morati proizvoditi zeleni čelik, a cementare zeleni cement, dok autoindustrija sve više pritišće dobavljače da prodaju proizvode koji neće imati velik ugljični otisak. U tome predvode SAD i visokorazvijene zemlje zapadne Europe, ali vidimo velik potencijal i brzinu razvoja u Kini, čija pozicija nije daleko od pozicije Njemačke početkom dvijetisućitih kad su pokrenuli ubrzani razvoj proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, vjetroelektrana i solara.

Koji su trendovi pod utjecajem tranzicije potaknuti kod elektroprivrednih poduzeća?
Dobar je primjer strateškog pozicioniranja dala kompanija E.ON koja je u svom brendu zadržala proizvodnju OIE i mrežnu infrastrukturu, a 2016. izdvojila u Uniper proizvodnju električne energije iz fosilnih goriva. Tako nešto se moglo desiti na tržištu zapadne Europe koje ima razvijenu infrastrukturu i gospodarstvo.

No, kod tržišta Istočne Europe poput Hrvatske, Slovenije, Češke, Slovačke, Mađarske, Poljske itd. je drugačije. Sve su to zemlje u kojima vlade koriste elektroprivredne tvrtke kao polugu za opskrbu građana socijalno prihvatljivom cijenom električne energije kojom opravdavaju aktivizam. Time ih drže dalje od tržišta.

U energetskom se sektoru ta vrsta aktivizma opravdava sigurnošću i socijalnom prihvatljivošću opskrbe električnom energijom. No to su samo dvije od tri dimenzije energetske trileme. Takav aktivizam sigurno nepovoljno djeluje na energetsku tranziciju jer smanjuje sposobnost elektroprivrednih poduzeća da ulažu u OIE i mrežnu infrastrukturu.

Kako vidite predstojeću energetsku tranziciju u RH i ulogu posebice HEP-a?
Ono što nam nedostaje odnosi se na dinamiku i smjer, a HEP ima prirodnu šansu biti predvodnik energetske tranzicije u regiji. Netko je još za vrijeme bivše države pametno osmislio diverzifikaciju naših izvora energije. Primjerice, u vrijeme kad je izgrađena reverzibilna HE Velebit, nitko nije promišljao da će ona nakon 50 godina biti ‘zlatna koka’ koja će balansirati proizvodnju energije iz obližnjih vjetroelektrana.

Hrvatska predvođena HEP-om zaslužuje biti vodeća snaga u energetskoj tranziciji regije, baš zbog iskustva, kako glede ulaganja u prekogranične projekte poput NE Krško, tako i glede ulaganja u razne tehnologije u proizvodnji električne energije iz sunca, vjetra, vode, ali i plina i ugljena. Proaktivnost HEP-a u regiji i odvažnije ulaganje jamčilo bi Hrvatskoj veći utjecaj i istovremeno osiguralo sigurnost opskrbe, cjenovnu prihvatljivost i energetsku tranziciju.

Očekujete li u Hrvatskoj snažniju provedbu Zakona o tržištu električne energije i Zakona o OIE, kako bi se zadovoljili dugoročni strateški ciljevi države o potpunom prelasku na OIE što prije?
Tržište OIE u Hrvatskoj se razvija, ali neki će reći da HEP nije zainteresiran da pusti obnovljive izvore u mrežu jer time opada njegova uloga. Mislim da baš suprotno time njegova uloga jača jer HEP objedinjuje proizvodnju, distribuciju, a preko HOPS-a i prijenos. Kroz kontrolirani rast proizvodnje iz OIE, npr. sunčanim elektranama na krovovima kuća i gospodarskih objekata, može pojačati svoje sposobnosti u upravljanju mrežom, te samim time zadržati zaposlenost i povećati dodanu vrijednost.

Kako vidite poziciju investitora u zelene projekte? Već dugo zainteresirani čekaju na sve elemente bitne za procjenu isplativosti projekata, a za cijenu priključenja ključno je hoće li biti stimulativna…
Najveći problem sastajat će se u tome što ulagači proizvedenu električnu energiju trebaju nekome plasirati, a pitanje je gdje je industrija koja će preuzeti tu novu energiju.

U Austriji ili Njemačkoj tolika je potražnja za zelenom energijom da se ne bi zadovoljila ni da se izgradi još puno više kapaciteta. Ni prekogranični prijenos nije u Europi jasno definirana priča. To se rješava. Proizvođači će u Hrvatskoj teško plasirati električnu energiju jer bi prirodan korisnik trebala biti lokalna industrija. Nadam se da će postojati mogućnost izvoza za korisnike na zapadu što može dovesti do toga da RH bude neto izvoznik električne energije iz OIE kroz 10-ak godina.

Koji novi trendovi također mogu biti bitni za Hrvatsku?
Energetsku tranziciju teško mogu zamisliti bez nuklearnih elektrana, a novitet je pojava malih modularnih nuklearnih reaktora snage 100, 200 ili 300 MW koji su zanimljivi jer mogu biti zamjena za plinske elektrane. Vidimo da neke zemlje poput Poljske vrlo organizirano ulaze u taj projekt, ondje ga vode Synthos i nacionalna naftna kompanija PKN Orlen koju je Poljska definirala kao nositelja energetske tranzicije.

I Češka razmatra razvoj takvih elektrana. Inače, prve testne proizvodnje vidimo u Kini, a i SAD je nedavno odobrio izgradnju prvih elektrana. U energetici nije nužan samo izvor energije, nego je bitna tehnologija koja ga pretvara. Hrvatska je to pametno odigrala u prošlosti jer je imala energetski tehnološki sektor. No, i danas poduzeća poput Končara mogu biti platforma za razvoj niskougljične tehnologije u Europi. Svakako da sam Končar nema dostatni ulagački potencijal, već se mora uključiti u međunarodne konzorcije kako bi došao do suradnje u razvoju novih tehnologija.

To je Končar radio i prije kad je novu tehnologiju dobivao kroz licencije zapadnoeuropskih tvrtki, a mislim da mi i danas imamo ljude koji su u stanju uključiti se u nove tehnološke trendove. Kao ravnopravna članica EU-a Hrvatska bi mogla ojačati svoja poduzeća i privući partnere za razvoj novih niskougljičnih tehnologija te bi tako Hrvati bili aktivni sudionici energetske tranzicije u Europi s visokom dodanom vrijednosti, a ne samo pasivni korisnici ili instalateri.