Isprika koju je Boris Tadić, predsjednik Srbije, dao hrvatskim žrtvama zločina što su ih počinili pripadnici srpske nacionalnost naišlo je na različite komentare, kako u političkim krugovima tako i u širokoj javnosti. Dijapazon je vrlo širok i kreće se od odobravanja i pohvala do oštrih kritika koje najvećim dijelom dolaze iz krugova Srpske radikalne stranke. Tadić je prvi visoki dužnosnik Srbije koji se ispričao građanima Hrvatske zbog nedjela i zločina u proteklom ratu.

Normalizacija odnosa
Vođa Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović izjavio je kako nema ništa protiv isprike predsjednika Tadića građanima Hrvatske uz napomenu kako nisu dovoljne samo riječi i objašnjenja da je odnose Srbije i Hrvatske poremetila politika proistekla iz pogrešnog sustava vrijednosti, što je to zadržano stvaranjem kolacije Tadićeve DS i Koštuničine DSS stranke. Koordinator Igmanske inicijative Aleksandar Popov ocijenio kako je Tadićeva isprika “dobra gesta” u pravcu normalizacije odnosa između dvije zemlje i da dolazi nakon turbulencija poput presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH za genocid i u trenutku kada je ostala tužba Hrvatske. Direktorica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić smatra Tadićevu ispriku najozbiljnijom koja se do sada čula na ovim prostorima. Preuzimanje odgovornosti, prema ocjeni Nataše Kandić, daje najozbiljniji ton njegovoj isprici. Potez predsjednika Tadića pozitivno je ocijenila stranka G-17 plus, koja zajedno s DS i DSS obnaša vlast u Srbiji, smatrajući ju pravom državničkom gestom. Direktor Beogradskog centra za ljudska prava Vojin Dimitrijević je ocijenio kako je Tadića izjava sjajan potez jednog srpskog državnika jer je neophodno da se odnosi Hrvatske i Srbije dovedu u normalno stanje. Svaka izjava ovakve vrste dobrodošla je, smatra Dimitrijević uz napomenu kako su sada na redu drugi, ali se ne može očekivati da u svakom trenutku postoji neka apsolutna ravnoteža i reciprocitet. “Ne bih volio da budem u Tadićevoj koži kada počnu da ga napadaju lažni rodoljubi koji profitiraju od toga da odnosi između balkanskih naroda budu što gori”, ističe Dimitrijević. Po dobokom Dimitrijevićevu uvjerenju, Tuđman je pobijedio u Hrvatskoj 1990. zbog toga što je Milošević jačao u Srbiji, a nedavno, čim je postalo izraženo približavanje Beograda Moskvi, porasla je i potpora Hrvatskoj za članstvo u NATO.

Izazivanje rata
Najoštrije kritike, kako se i očekivalo, dolaze iz Srpske radikalne stranke, čelnici koje su dosad Tadića nazivale ustašom zbog hrvatskog porijekla nekih članova njegove daljnje rodbine. Aleksandar Vučić, generalni tajnik, nazvao je Tadićev ispriku “sramotom” za Srbiju jer se ispričao Hrvatima za ubijanje i progon Srba. Tadić je, prema ocjeni Vučića, najveća štetočina za Srbiju i njezine nacionalne interese, optužujući predsjednika Srbije da je isprikom optužio Srbiju za izazivanje rata na prostoru bivše Jugoslavije. Ispriku Tadića osudio je Žarko Obradović, čelnik Socijalističke partije Srbije koja je kao i SRS u opoziciji.

Koštunica izbjegao isprike

Sličnu gestu Tadić je učinio 2004. godine u Sarajevu, a 2005. godine u Srebrenici. Prije njega su Svetozar Marović, predsjednik tadašnje SiCG, i Stjepan Mesić, predsjednik Hrvatske, 10. rujna 2003. godine u Beogradu uputili uime građana svojih zemalja isprike za sva zla i štetu što su ih građani dviju zemalja činili jedni drugima. U beogradskim medijima je zabilježeno kako premijer Vojislav Koštunica prilikom svojih posjeta BiH i Hrvatskoj 2001., odnosno 2002. godine, nije učinio takvu gestu, ocijenivši da jednostrana isprika ne bi ništa značila.