Masovno iseljavanje, uz nepovoljne demografske trendove, uzrokovalo je tektonske promjene na hrvatskom tržištu rada. Od zemlje koja je prije samo desetak godina brojala nezaposlenost od 17 posto, postali smo zemlja u kojoj nedostaje radne snage i u kojoj se udio stranih radnika u ukupnoj zaposlenosti popeo na oko deset posto.

Teško da ćemo ovu situaciju preokrenuti. Dapače, broj stranih radnika, prema procjenama, trebao bi rasti. Tome najbolje svjedoči broj izdanih radnih dozvola za strane radnike, a koji bi s nešto više od 140.000 prošle godine, ove godine trebao porasti na 200.000. Uz smanjenje broja rođenih, veliko iseljavanje i masovno useljavanje, jasno je kao dan da nam treba imigracijska politika i strategija.

Integracija uz učenje hrvatskog

Da na njoj, prvi puta u povijesti države, netko radi, otkrio je nedavno ministar rada Marin Piletić. Za izradu ovoga strateškog dokumenta, naime, zadužena je međuresorna radna skupina koju koordinira Ministarstvo unutarnjih poslova. No iz koordinatorskog ministarstva vrlo malo odaju o tome kakvu bi imigracijsku politiku Hrvatska trebala dobiti.

Otkrivaju tako da “dokumentom planiraju obuhvatiti mjere kojima će biti poticano doseljavanje novih stanovnika u skladu sa zahtjevima tržišta rada”. Također, navode, obuhvatit će i mjere koje će olakšati uključivanje useljenika i povratnika u svakodnevni život uz čuvanje ljudskih prava, sigurnosti i dobrobiti svih koji žive u Hrvatskoj.

“Kroz dokument o imigracijskoj politici nastojat će se osigurati što brža integracija stranaca u hrvatsko društvo, uz naglasak na učenje hrvatskog jezika”, navode iz MUP-a. Dodaju i da je, nakon nekoliko održanih sastanaka radne skupine u tijeku usuglašavanje nadležnih vladinih tijela i institucija, a dokumenti bi se na javnom savjetovanju trebao naći u trećem tromjesečju ove godine. Zanimljivo, za ovu politiku, a koja bi trebala ponuditi rješenje nedostatka radne snage, domaće kompanije pokazuju slab interes.

Poslovni je dnevnik, naime, u trenutku kada se tek izrađuje imigracijska politika, htio čuti upravo njihovu stranu priče – kako integriraju strane radnike i što bi država mogla i trebala kako bi im olakšala poziciju. Za mišljenje smo pitali tehnološke kompanije, i to one koje se vole pohvaliti velikim brojem stranih radnika, hotelijere i građevinare – tri sektora koja u najvećoj mjeri radnike moraju tražiti izvan granica Hrvatske i na koje trenutno pada sav teret integracije. Oglasili su se tek iz građevinskog sektora.

Koliko je alarmantna situacija dovoljno govore podaci iz Kamgrada, jedne od vodećih građevinskih kompanija u Hrvatskoj. Kristina Anetić, voditeljica Odjela kadrovskih i općih poslova u Kamgradu, ističe da im na domaćem tržištu nedostaju radnici svih zanimanja iz građevinskog sektora. I to nije od jučer jer ih Kamgrad uvozi već osam godina da bi danas činili oko 40% njihove ukupne radne snage.

Većina stranih radnika, kaže Anetić, dolazi iz BiH, Albanije i Kosova, a svih tih godina “sav teret njihove integracije uglavnom je na poslodavcu”. Taj je teret posebno problematičan kada se u obzir uzme “privlačnost” Hrvatske među stranom radnom snagom. Naime, prema podacima koje je nedavno za Poslovni dnevnik otkrio Hrvoje Butković iz Instituta za razvoj i međunarodne odnose, samo se četvrtina izdanih radnih dozvola obnavlja.

“Životni interesi radnika stranaca ne nalaze se u Hrvatskoj, već tamo gdje im je obitelj. Ovdje u pravilu dođu zaraditi, ostvariti neke kratkoročne ciljeve. Da bi se ovdje zadržali potrebno je omogući lakša povezivanje njih i njihovih obitelji”, otkriva Anetić iz Kamgrada. Od imigracijske politike, kao i dokumenta koji se priprema, očekuju da se cjelokupno društvo aktivno uključi u primitak stranih radnika i njihovu integraciju i to u svim politikama, od zdravstvene, mirovinske, obrazovne do obiteljske.

Vrlo izazovna tema

Goran Šaravanja, glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore (HGK), navodi da prvi element imigracijske strategije mora biti pronalazak adekvatne radne snage za tekuću godinu, a potom i na duži rok. A to, napominje, traži bolju komunikaciju s gospodarstvenicima i vezanje imigracijske politike s potrebama tržišta rada. S obzirom na to da radnu skupinu koja osmišljava i piše prvu hrvatsku imigracijsku politiku čine jedino predstavnici državnih i javnih institucija te nitko od predstavnika struke i znanosti, civilnog sektora i poslodavaca, postavlja se pitanje koliko će dokument kvalitetno odgovoriti na ovako kompleksan problem.

Anđelko Akrap, akademik i demograf s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, i sam ističe da je tema “vrlo, vrlo izazovna”. Tako navodi da će Hrvatska i sa zaustavljanjem iseljavanja iz godine u godinu imati sve manji priljev na tržište radne snage. “Godišnji se broj rođenih u Hrvatskoj u zadnjih deset godina smanjio sa oko 42.000 na oko 34.000, što govori o budućem priljevu na tržište radne snage. Ako se tomu doda da je dio rođenih u tom razdoblju iselio s roditeljima, onda je situacija još nepovoljnija”, iznosi Akrap. Upozorava da hrvatska društvo mora biti svjesno da je ušlo u veliku demografsku krizu koju treba rješavati.

“U Hrvatskoj nitko nije došao na vlast kako bi počeo rješavati demografske probleme, a nije ni izgubio vlast zbog loših demografskih trendova. To su problemi koje rješava svaka od zemalja EU-a. Hrvatska nema dokument migracijske politike u kojoj bi se razradila politika povratka netom iseljenih iz Hrvatske”, navodi demograf Akrap.

Zaključuje da bi trebalo kreirati politiku koja će zadržati potencijalne iseljenike iz Hrvatske jer su takve politike ujedno i one koje će privlačiti stranu radnu snagu. Međutim, iskustvo visokorazvijenih zemalja, kaže, pokazuje da integracijske politike nisu besplatne. “A takve politike u Hrvatskoj nema na vidiku”, rezigniran je akademik dodajući da je zasićen činjenicom da struka vječito govori i upozorava, a da je baš nitko ne sluša.

Zašto je pak hrvatskoj Vladi lakše proizvoditi loše dokumente i politike već desetljećima u Hrvatskoj ostaje neodgovoreno pitanje. Medijima i struci ne preostaje drugo nego pitati, propitkivati te predlagati s nadom da će se nešto ipak “uhvatiti”.

Glavni ekonomist HGK pak ističe da, osim mjera koje će dati odgovor na pronalazak adekvatne radne snage na kraći i duži rok, moramo osmisliti i one kako integrirati imigrante koji žele ostati u Hrvatskoj. “Moramo razviti i svijest da dobar dio imigranata neće nužno htjeti ostati u Hrvatskoj već će se htjeti preseliti u veće i bogatije članice EU-a gdje imaju bolje mogućnosti zapošljavanja”, navodi Šaravanja.

Osim toga, smatra Šaravanja, imigracijska politika i strategija koja dugoročno želi biti korisna i društvu i poslodavcima, mora se usmjeriti na privlačenje visokoobrazovane radne snage, a time i velikih, globalnih poduzeća u Hrvatsku. Trenutno, naime, uglavnom uvozimo niskokvalificiranu stranu radnu snagu, što je uostalom odraz naše ekonomske strukture. No, Šaravanja smatra da s imigracijskom politikom to možemo promijeniti. “Kao mala otvorena ekonomija Hrvatska ne može imati puno velikih poduzeća.

Način kako to možemo nadomjestiti je da privučemo dio velikih, globalnih poduzeća u Hrvatsku (koja bi u Hrvatskoj locirala svoja središta za CESEE regiju). Da bismo to ostvarili, morali bismo smanjiti porezno opterećenje na najviše plaće. Možemo to ostvariti smanjujući maksimalni iznos plaća koji ulaze u izračun doprinosa, smanjenjem stope doprinosa.

Bitno bi bilo stvoriti atraktivnije uvjete za zapošljavanje najviše plaćenih globalnih menadžera čija bi potrošnja potaknula dodatnu potrošnju u Hrvatskoj. Još važnije, s takvim profilom poduzeća u Hrvatskoj koje bi ovdje imale regionalne centre, dobili bismo transfer znanja i dodatne mogućnosti razvoja tržište rada tako da što veći broj domaćih stručnjaka može raditi zanimljivije, bolje plaćene poslove. Tako bismo s vremenom promijenili strukturu ekonomije”, objašnjava Šaravanja.

Uloga sveučilišta

One koji su otišli pak, smatra glavni ekonomist HGK-a, a koji je i sam povratnik iz Australije, možemo vratiti stalnim radom na razvoju institucija. Smatra da je to važno kako bismo, kada bi kvalitetnije pružale usluge, vratili povjerenje građana. “Time bismo smanjili percepciju pristranosti institucija i percepciju korupcije i rizika. Kada bi ljudi koji su otišli procijenili da imaju prostora za vlastiti razvoj, bez da ih država, ili neki činovnik koči, zasigurno bismo više ljudi uspjeli motivirati da se vrate u Hrvatsku.

Ovdje je posebno bitno naglasiti da se prvenstveno radi o poslovima čiji učinak ovisi o odlukama, dozvolama, odobrenjima države i njenih institucija. U poslovima u privatnom sektoru trebamo biti realni i shvatiti da smo mala ekonomija i da bez motiviranje velikih stranih poduzeća da svoja regionalna središta lociraju u Hrvatskoj nećemo imati preveliki manevarski prostor u vraćanju ljudi. Činjenica je da smo premala ekonomija za većinu vrhunskih stručnjaka svih profila koje naše društvo generira”, ističe Šaravanja.

Pitanje je i hoće li, i ako hoće, ulogu u imigracijskoj politici imati visokoobrazovane institucije. Naime, ministar rada Piletić – kada je pred poslodavcima na HUP-ovom “Radnom ručku” govorio o imigracijskoj strategiji – istaknuo je da će jedan od njezinih ciljeva biti “otvaranje visokoobrazovnih institucijama studentima iz stranih zemalja”. Ovo je važno, rekao je Piletić, kako bi dobili radnu snagu za budućnost. No, MUP u svom odgovoru ovu mjeru ne spominje.

Jasno je da bi privlačenje radne snage kroz visokoobrazovni sustav bio dobar i posebno učinkovit način dolaska do stručnjaka, posebno u tehnološkom sektoru. Trenutno takvih u Hrvatskoj imamo nešto više od 3100, no i oni se, kao i strani radnici, rijetko zadržavaju u Hrvatskoj. Kako bi se i zadržavali kada u Hrvatskoj uglavnom budu sami, odvojeni od obitelji, a i životni su im i radni uvjeti mnogo gori nego što su u razvijenim zapadnim zemljama. Hrvatska ovaj problem mora riješiti jer bez privlačenja radne snage, a onda i obrazovane radne snage, teško možemo računati na rast i napredak.