Riječka rafinerija ulazi u Ligu prvaka, tako bi se slikovito moglo popratiti otvorenje moderniziranih pogona u Urinju. Otvoreno je, naime, 700 milijuna eura vrijedno postrojenje za preradu teških ostataka nafte (DCU) u Rafineriji nafte Rijeka, zajedno s pratećim pogonima i lukom za ukrcaj petrol-koksa na brodove. Ono će u cijelosti biti spremno za puštanje u rad tijekom ovog mjeseca, dok su postojeća rafinerijska postrojenja počela s radom još u ponedjeljak.
Riječ je o najvećem pojedinačnom ulaganju Ine u povijesti te kompanije, jednom od najvećih ulaganja u povijesti hrvatske industrije, koje bi trebalo osigurati profitabilan rad riječke rafinerije u idućim desetljećima, kao i pouzdanu opskrbu domaćeg tržišta svim vrstama goriva, posebno dizela, koje će riječka rafinerija od sad proizvoditi u većim količinama.
“Energetska sigurnost” ključna je kovanica koju smo ovih dana čuli u Rijeci, ali, kao što znamo, to u ovim vremenima nije tek puka fraza, već stvarnost koju, nažalost, živimo. Tu su novoizgrađeno postrojenje, kao i transportna traka, silos za skladištenje petrol-koksa, luka za njegov ukrcaj na brodove i ostali prateći pogoni izgrađeni u sklopu ovog projekta. “Ovo je najveća industrijska investicija koju je Ina ikad realizirala”, ocijenio je glavni izvršni direktor MOL Grupe i zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Ine Jozsef Molnar.
Izmijenilo se 11 ministara
Podsjetivši kako je u raznim ulogama sudjelovao u upravljanju i nadziranju poslovanja Ine otkako je MOL Grupa ušla u vlasništvo nad Inom, Molnar je iznio podatak da je MOL Grupa u različite segmente poslovanja Ine dosad uložila 3,5 milijarde eura. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar izrazio je nadu da Jozsef Molnar neće otići u mirovinu, kako je najavljeno, sve dok se, kazao je, ne riješe sva otvorena pitanja između suvlasnika u Ini. “Nadam se da ćemo riješiti pitanja koja opterećuju naše odnose u puno kraćem roku nego što je trajala obnova rafinerije”, poručio je ministar gospodarstva.
Modernizacija riječke rafinerije, podsjetimo, pokrenuta je 2020. godine. Šušnjar je podsjetio na neslavnu činjenicu da se od početka radova na obnovi riječke rafinerije u Hrvatskoj promijenilo 11 ministara gospodarstva, rekavši da to govori više o odnosima u našoj politici, nego o obnovi rafinerije. “Ovo je jedno od najvažnijih energetskih ulaganja u hrvatsku energetiku u posljednjem desetljeću i važan korak u jačanju stabilnosti tržišta naftnih derivata u Hrvatskoj i osiguravanju dugoročne energetske stabilnosti države. Uloga riječke rafinerije je strateška, kao što je važna i naftovodna infrastruktura u Hrvatskoj”, upozorio je Šušnjar. Ministar gospodarstva naglasio je kako su očekivanja Hrvatske od riječke rafinerije da ona radi stabilno i dugoročno i u punom kapacitetu na korist, rekao je, svih suvlasnika Ine.
Zamjenik ministra vanjskih poslova i vanjske trgovine Levente Magyar modernizaciju riječke rafinerije ocijenio je povijesnim iskorakom. “Naš odnos treba učvrstiti kada vidimo što se događa na Bliskom istoku i kada ratna događanja donose velike potrese na svjetskim tržištima. Kao što znate, Mađarska nije u jednostavnoj situaciji kada govorimo o izravnom pristupu opskrbi energentima. Imamo ozbiljne poremećaje na istočnom pravcu opskrbe i puno nam znači kada znamo da možemo računati na hrvatske prijatelje”, poručio je zamjenik ministra vanjskih poslova i vanjske trgovine u mađarskoj vladi. Kada postoji dobra volja i želja s obje strane sve tehničke teškoće mogu se prevladat, dodao je Magyar, očito ciljajući na još uvijek nedonesenu odluku hrvatske Vlade da se MOL Grupi omogući uvozu ruske nafte preko luke Omišalj i Jadranskog naftovoda.
Predsjednica Uprave Ine Zsuzsanna Ortutay kao glavna dostignuća uloženih 700 milijuna eura u riječku rafineriju označila je, među ostalim, povećanje kapaciteta prerade sirove nafte na četiri milijuna tona godišnje uz povećanje proizvodnje dizela za oko 30 posto. “U praksi će to značiti bolju upotrebu svakog barela sirove nafte koji dođe u Rijeku”, naglasila je predsjednica Uprave Ine.
Uz puštanje u probni rad rafinerije, jučer je potpisan ugovor Ine i države o dodjeli 15 milijuna eura bespovratne potpore za projekt proizvodnje zelenog vodika u kompleksu rafinerije. Ukupna investicija u potonji projekt je 61 milijun eura. DCU će riječkoj rafineriji omogućiti stabilan kontinuirani rad, daleko veću profitabilnost zbog mogućnosti prerade težih vrsta sirove nafte, uz veći prinos visokovrijednih rafinerijskih proizvoda, u prvom redu, dizela, čija je cijena nakon izbijanja ratnog sukoba SAD-a i Izraela s Iranom gotovo udvostručena. DCU je posve izmijenio izgled riječke rafinerije, a s transportnom trakom, silosom za skladištenje petrol-koksa i lukom za ukrcaj na brodove čini gotovo kilometar dug kompleks kojemu su u međuvremenu prilagođena i ostala postrojenja rafinerije, u što je Ina, uz druge projekte, poput pogona za izdvajanje propilena, u posljednjih desetak godina uložila ukupno milijardu i pol eura.
Glavni dio DCU-a, kako su nam objasnili domaćini, čine procesna peć i koksne komore te veliko odlagalište za petrol-koks, smješteno ispod samog postrojenja. Iz njega se petrol-koks transportira potpuno zatvorenom trakom do silosa za skladištenje, kapaciteta 20 tisuća tona, a iz silosa se, opet zatvorenom transportnom trakom, prebacuje do novoizgrađenog lučkog pristaništa gdje će se prekrcavati na brodove. Projekt izgradnje DCU-a u Rijeci od početka je bio suočen s brojnim problemima, od izbijanja pandemije COVID-a do rata u Ukrajini koji je izazvao velik rast cijena kako sirovina, tako i radne snage, što je izazvalo i kašnjenja u realizaciji.
DCU u riječkoj rafineriji će omogućiti znatno profitabilnije poslovanje ne samo rafinerije, nego Ine u cjelini. Eliminirat će se teški ostatak nafte koji nema gotovo nikakvu tržišnu vrijednost, a umjesto njega dobit će se visokovrijedni proizvodi, pri čemu će rafinerija raditi punim kapacitetom cijele godine, uz iznimku potrebnih remontnih radova. Prerada sirove nafte povećat će se s nešto više od tri milijuna tona godišnje na oko četiri milijuna tona u 2027., kada novo postrojenje bude radilo punim kapacitetom.
U novo postrojenje ugrađeno je 9400 tona čelika, 581 kilometar primarnih kabela, 37 tisuća četvornih metara betoniranih površina – površina koja odgovara veličini otprilike pet nogometnih terena, kao i 28.335 metara prostornih betoniranih temelja i zgrada, što je volumen koji bi mogao napuniti gotovo 11 olimpijskih bazena.
‘Bocnuo’ Mađare
I za kraj šaljivi detalj sa samog početka događaja koji je bio odgođen poprilično zbog kašnjenja gostiju iz Mađarske. Ministar gospodarstva Ante Šušnjar nije propustio priliku “bocnuti” mađarske kolege rekavši im da je svjestan da je organizacija svakog putovanja složena, ali da je Hrvatska, “ako imate problema s aviogorivom, spremna uskočiti Mađarima s njegovom opskrbom”.
S obzirom na to da se dosta pitanja odnosilo na relacije između MOL Grupe i Janafa, Šušnjar je na kraju druženja odlučio novinarske ekipe, ali i goste iz MOL Grupe odvesti na kratki izlet u obližnji Omišalj kako bi se i sami uvjerili u kapacitete Jadranskog naftovoda i, kako je rekao, sigurne energetske infrastrukture kojom Hrvatska raspolaže. Pitanje eventualne dopreme ruske nafte ipak je ostavio otvorenim jer u kontekstu aktualnih geopolitičkih tenzija i sukoba na Bliskom istoku zasigurno niti jedna vrata ne treba a priori zatvarati.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.<p>Hvale vrijedno u svakom slučaju ali nije nikakva novina u naftnoj preradi. Mi kao da smo na ove prostore pali s Marsa i da Hrvatska postoji od 1991. A postojala “kakva takva” ali naša i naših predaka kroz daleka stoljeća. Gotovo sve isto imali smo i u mojim srednjoškolskim danima u Sisku u tada velikoj Refineriji nafte Sisak. A to je bilo prije gotovo 60 godina. Nije na odmet ne podsjetiti se da je to u “Capragu” bila Schell ova rafinerija djelomično uništena bombardiranjem u 2. svjetskom ratu, ali potom obnovljena i obnavljana da bi u periodu 66 – 68 godine imala kombinirana preradbena postrojenja oznaka KP – 1 do 5, kasnije i KP-6, a u naftškom žargonu nazivala se “benzinskom”. podsjetimo se na nju samo kroz proizvode kao šro su u to vrijeme standardni benzin 86 oktana, dizelska goriva , laka i srednja loživa ulja, bitumen, superoktanski benzin za klipne avionske motore, mlazno gorivo, petrol koks, a kasnije aromate Nije za zaboraviti da je u toj rafineriji vlastitim inžinjerskim kadrom proizvedeno i prvi visokooktanski benzin “Super plavi 93 ” .I sva ta postrojenja još uvijek stoje, naprasno zaustavljena, a neka od njih su prije desetak godina i obnovljena . Za usporedbu u to vrijeme u Rijeci, stješnjena na Urinju bila je rafinerija relativno malih preradbenih kapaciteta nafte i uglavnom bila poznata po motornim uljima primjerice Delti 5 pa se u uobičajenom žargonu nazivala “uljnom”. I još jednom da ponovim da ne bude zabune zašto ovo pišem, i bože sačuvaj da nešto zamjeram Rijeci, a posebno konceptu i postignučima u riječkoj rafineriji. Prije je ovo nostalgija za mojom sisačkom mladošću ali sa ozbiljnim razlogom. Kad su derivati i rafinerijski plin u pitanju, sada zbog rata na bliskom istoku, ali inaće općenito imamo poseban problem. Uvijek smo imali problema sa susjedima, uvjek su imali neke aspiracije na naše, a od toga nije imuna ni vlast u Mađarskoj. MOL je njihov, INA je defacto MOL – ova, mogu upravljati riječkom rafinerijom kako hoće, Sisačku su iako je bilo tvrdo obečano i planirano otpaisali, a sad jurišaju i na Janaf. Želja mi je da Janaf opsane, ali ako MOL ustraje na svojim nerealnostima koje graniće sa bezobrazlukom, a Austro Ugarska nismo krajnje je vrijeme pokazati odlučnost i misliti prije svega o sebi. Bez obzira tko je i kada i zašto ovo učinio sa INA-om, situacija nalaže da pod svaku cijenu INA-u vratimo u hrvatsko vlasništvo. Ako neide dogovorom onda eksproprijacijom, proglašavan jem države Hrvatske jedinim vlasnikom INA-e. I odmah krenuti u obnovu i start rafinerije u Sisku. i ne samo to. Reaktivirati zatvorene naftne bušotine, otvarati nove jer ne treba zaboraviti da je u rafineriju u Sisku prije desetak godina prije domovinskog rata Dunavski Loyd iz Siska teglenicama sa slavonskih polja dovozio preko milijun tona domaće nafte. Pokažimo da nismo ovce, da to znamo i možemo pa što košta da košta. INA sa svojom skladišnom, transportnom i prodajnom infrastrukturom, dvije rafinerije, Janafom, i LNG terminalom i u dobroj mjeri dosta vlastite nafte i gotovo sam siguran dovoljno vlastitog zemnog plina nema cijenu. Imamo svoju državu teško ostvarenu, vratimo to u naše vlasništvo bez obzira što koštalo financijski i politički, a vlasti bližih i daljih susjeda neka paze šta rade, jer ovo više nije i nikd biti neće ni Jugoslavija ni Austrougarska.</p>
<p> </p>
Uključite se u raspravu