Hvale vrijedno u svakom slučaju ali nije nikakva novina u naftnoj preradi.  Mi kao da smo na ove prostore pali s Marsa i da Hrvatska postoji od 1991. A postojala “kakva takva” ali naša i naših predaka kroz daleka stoljeća. Gotovo sve isto imali smo i u mojim srednjoškolskim danima u Sisku u tada velikoj Refineriji nafte Sisak. A to je bilo prije gotovo 60 godina. Nije na odmet ne podsjetiti se da je to u “Capragu” bila Schell ova rafinerija djelomično uništena bombardiranjem u 2. svjetskom ratu, ali potom obnovljena i obnavljana da bi u periodu 66 – 68 godine imala  kombinirana preradbena postrojenja oznaka  KP – 1 do 5,  kasnije i KP-6, a u naftškom žargonu nazivala se “benzinskom”. podsjetimo se na nju samo kroz proizvode kao šro su u to vrijeme standardni benzin 86 oktana, dizelska goriva , laka i srednja loživa ulja, bitumen, superoktanski benzin za klipne avionske motore, mlazno gorivo, petrol koks, a kasnije aromate  Nije za zaboraviti da je u toj rafineriji vlastitim inžinjerskim kadrom proizvedeno i prvi visokooktanski benzin “Super plavi 93 ” .I sva ta postrojenja još uvijek stoje, naprasno zaustavljena, a neka od njih su prije desetak godina i obnovljena . Za usporedbu u to vrijeme u Rijeci,  stješnjena na Urinju bila je rafinerija relativno malih preradbenih kapaciteta nafte i uglavnom bila poznata po motornim uljima primjerice Delti 5 pa se u uobičajenom žargonu nazivala “uljnom”.  I još jednom da ponovim da ne bude zabune zašto ovo pišem, i bože sačuvaj da nešto zamjeram Rijeci, a posebno konceptu i postignučima u riječkoj rafineriji. Prije je ovo nostalgija za mojom sisačkom mladošću ali sa ozbiljnim razlogom. Kad su derivati i rafinerijski plin u pitanju, sada zbog rata na bliskom istoku, ali inaće općenito imamo poseban problem. Uvijek smo imali problema sa susjedima, uvjek su imali neke aspiracije na naše, a od toga nije imuna ni vlast u Mađarskoj. MOL je njihov, INA je defacto MOL – ova, mogu upravljati riječkom rafinerijom kako hoće, Sisačku su iako je bilo tvrdo obečano i planirano otpaisali, a sad jurišaju i na Janaf. Želja mi je da Janaf opsane, ali ako MOL ustraje na svojim nerealnostima koje graniće sa bezobrazlukom, a Austro Ugarska nismo krajnje je vrijeme pokazati odlučnost i misliti prije svega o sebi. Bez obzira tko je i kada i zašto ovo učinio sa INA-om, situacija nalaže da pod svaku cijenu INA-u vratimo u hrvatsko vlasništvo. Ako neide dogovorom onda eksproprijacijom, proglašavan jem države Hrvatske jedinim vlasnikom INA-e. I odmah krenuti u obnovu i start rafinerije u Sisku. i ne samo to. Reaktivirati zatvorene naftne bušotine, otvarati nove jer ne treba zaboraviti da je u rafineriju u Sisku prije desetak godina prije domovinskog rata Dunavski Loyd iz Siska teglenicama sa slavonskih polja dovozio preko milijun tona domaće nafte. Pokažimo da nismo ovce, da to znamo i možemo pa što košta da košta. INA sa svojom skladišnom, transportnom i prodajnom infrastrukturom, dvije rafinerije, Janafom, i LNG terminalom i u dobroj mjeri dosta vlastite nafte i gotovo sam siguran dovoljno vlastitog zemnog plina nema cijenu. Imamo svoju državu teško ostvarenu, vratimo to u naše vlasništvo bez obzira što koštalo financijski i politički, a  vlasti bližih i daljih susjeda neka paze šta rade, jer ovo više nije i nikd biti neće ni Jugoslavija ni Austrougarska.