Zaposlenici tvrtke RVR uslužne djelatnosti bili su sretni kada im se 2007., u sklopu restrukturiranja Hrvatskih željenica (HŽ), pod čijim su okriljem dotad poslovali, uglavnom baveći se zaštitarskim poslovima, pružila prilika realizirati ESOP program radničkog dioničarstva.

Odziv je bio dobar, pa aktualni registar Trgovačkog suda u Zagrebu poimence navodi da RVR (Redarstvo, vatrogastvo, rasadnik) ima čak 290 udjelničara. Nakon šest godina, suvlasnici RVR-a tvrde da u tvrtki nemaju utjecaja, državi se duguje 35 milijuna kuna poreza, a u prosincu 2012. započet je stečajni postupak… Iako je odlukom Visokoga trgovačkog suda (VTS) stečaj u siječnju obustavljen, Uprava tvrtke navodno i dalje koristi pečat "RVR u stečaju". Od oko 350 zaposlenika ostalo ih je samo stotinjak, a i oni su zadnji minimalac primili u prosincu. Još jedna otužna privatizacijska priča počela je 2002. kada se, na poticaj Slavka Linića, tadašnjeg člana NO-a HŽ-a, iz željeznice izdvaja sve što nije osnovna djelatnost.

Nastaju nove tvrtke s ciljem naknadne privatizacije, pa tako i RVR, za čijeg direktora dolazi Željko Mić, dotadašnji šef Ureda za obranu HŽ-a. Od svih tvrtki izdvojenih iz HŽ-a jedino su RVR otkupili njegovi zaposlenici. HŽ d.o.o. početkom 2007. raspao se na pet novih tvrtki pravnih sljednika. Planom podjele RVR je pripao HŽ Infrastrukturi, koja odmah počinje privatizaciju. Kako bi se tvrtka lakše snašla na tržištu, svih pet sljednica HŽ-a d.o.o. zaključilo je sa RVR-om trogodišnji, ukupno 126 milijuna kuna vrijedan ugovor, po čijem isteku  država više nije imala obveza prema RVR-u.

Privatizacijska spletka
U privatizaciji je HŽ Infrastrukturu zastupao HFP, a 327 radnika stjecatelja zastupali su direktor Željko Mić i tadašnja financijska direktorica Ljubica Radić. Njih su radnici ovlastili da riješe pojedinosti vezane uz kupnju udjela, procijenjenih na 22,8 milijuna kuna. Miću i Ljubici Radić svaki od radnika dao je punomoć da "u zajedničkom pothvatu podnesu ponudu za kupnju udjela RVR-a" od HŽ Infrastrukture. Strateg privatizacije RVR-a je Darko Tipurić s Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu, spominjan u vezi s aferom Podravka. U izradi programa privatizacije RVR-a sudjelovao je i Branko Kreš, predsjednik Sindikata željezničara Hrvatske (SŽH) i član NO-a RVR-a, koji je za svoj doprinos privatizaciji nagrađen sa 127.965 kuna. Ljubica Radić i Željko Mić temeljem tih punomoći u prosincu 2007. složili su društveni ugovor. "U RVR-u su, zahvaljujući tom društvenom ugovoru, odnosi posloženi isključivo u korist menadžmenta. Upravi ostaju sva prava i nakon što bude smijenjena, dok radnici, dobiju li otkaz, mogu ostati bez svojih udjela", kaže Andrija Zubak, glavni povjerenik Sindikata hrvatskih željezničara (SHŽ). Indikativno je da su se udjeli smjeli kupovati isključivo kreditom HPB-a, bankom koju je tada vodio Josip Protega, javnosti poznat iz korupcijske afere Bankomat, a kod HPB-a su se morali zadužiti čak i oni radnici koji su imali vlastiti novac za investicije.

Gotovo je svaki zaposlenik morao podići kredit u rasponu od 20.000 do 200.000 kuna, s rokom otplate 10 godina i uz kamatu od 8,3 posto. Kredite od 200.000 kuna pritom su dobivali i radnici s plaćom od 3500 kuna, s ugovorima o radu na mjesec dana. Neki su potpisali i bjanko ugovor, a banka se potom upisala na nekretnine RVR-a. Udjelničari tvrde da nikada od Mića nisu dobili kupoprodajne ugovore, pa i ne znaju što točno imaju. No, kad su se obratili HFP-u, tamo im je rečeno da su oni privatizaciju RVR-a obavili "iz usluge" te da je sve dokumentacija vraćena HŽ- Infrastrukturi. Radnik Ivan Mikulić iz Vinkovaca neugodno se iznenadio kada je, nakon nekoliko godina, uspio nabaviti svoj primjerak: netko je zamijenio prvu stranicu te ga, umjesto s dogovorenih 35.000 kuna, kreditno opteretio s čak 200.000 kuna. Zaposlenici RVR-a još su 2007. DORH-u poslali kaznenu prijavu, navodeći da su bili ucijenjeni gubitkom posla ako ne podignu kredit kod HPB-a. Potom je 2010. i bivša referentica Uprave RVR-a i sindikalna povjerenica Narcisa Veljković DORH-u prijavila malverzacije, nakon čega je oko 300 udjelničara pozvano u Uskok na davanje iskaza. Otad dobivaju odgovor da je predmet "na Županijskom državnom odvjetništvu Zagreb". Sindikalist Zubak kaže da je Uprava RVR-a, tvrtke koju radnici u šali zovu "Sokol Mić", radnicima jamčila da će otplaćivati samo manji dio kredita, dok će ostatak na sebe preuzeti tvrtka. S dijelom radnika potpisan je i sporazum o utanačenju po kojem su, npr., kod kredita od maksimalnih 200.000 kuna radnici dužni otplatiti 50.000 kuna ili manje, tvrtka bi zauzvrat preuzela otplatu ostalih 165.000 kuna, a udjeli su prebačeni u trezor. Kako smo se uvjerili, na tom sporazumu nema nikakva pečata, pa nije pravno valjan. "To znači da, iako su ostali bez većeg dijela svojih udjela, prevareni radnici moraju otplatiti cijeli kredit, a u međuvremenu su dobili otkaz", kaže Zubak. Tako skupljeni udjeli većinom su završili u trezoru tvrtke, čime je prekršen Zakon o trgovačkim društvima. "U trezoru se na početku privatizacije skupilo 39% udjela, a sada ih je i više, iako ih prema ZTD-u u ne smije biti više od deset posto. Te je udjele Mić kasnije htio iskoristiti kako bi u potpunosti ovladao tvrtkom", optužuje Zubak.

Na skupštini održanoj u srpnju 2012. na inicijativu Željka Mića te uz potporu sindikalista Branka Kreša i Zlatka Tuškana, člana Radničkog vijeća RVR-a, odobrena je prodaja dijela rasadnika u zagrebačkom prigradskom naselju Sveta Klara. Tom je prilikom Mić predložio i osnutak ESOP RVR-a d.o.o., na koji bi se prenijeli udjeli, a trezorski udjeli RVR-a bili bi ponuđeni "strateškim investitorima". Ti bi investitori za uloženih 50.000 kuna dobili po 162 udjela u RVR-u, dok su radnici 2007. za svojih 35.000 kuna dobivali samo 19 udjela. Predloženo je i da se poveća mogućnost posjedovanja s jednog na tri posto udjela u tvrtki. "Mić nam nije htio objasniti zašto bi misteriozni investitori dobili šest puta veću vrijednost za uloženi novac, no srećom smo ga nadglasali i plan je spriječen", ističe Zubak. Na lanjskoj se skupštini veća skupina radnika prvi put usudila javno suprotstaviti Upravi, protiv koje dio njih već godinama podiže kaznene prijave. Zašto su se pobunili tek sada? "Mićevi su ljudi na svakoj skupštini zapisivali tko je glasovao protiv njegovih prijedloga, i taj bi uskoro dobio otkaz", objašnjava Zubak. 

Stečaj obustavljen
Lani je zaposlenik RVR-a Željko Vrančić zatražio stečaj tvrtke zbog kontinuirane blokade računa i neisplate plaća, nakon što se nakupilo 7,9 mil. kn duga radnicima. Trgovački sud u Sisku otvorio je stečaj 21. prosinca 2012., pa u RVR dolazi stečajni upravitelj Mladen Selec, koji je zaključno sa Starom godinom svima podijelio otkaze i odmah potom zaposlio stotinu zaštitara, koliko mu je iz HŽ-a rečeno da ih mogu angažirati za čuvanje objekata. Iako svjesni da stečajem ostaju i bez posla i bez novca uloženog u udjele, radnici su uglavnom pozdravili takav rasplet, procijenivši kako je to jedini način da iz svoje tvrtke izvuku barem otpremnine i zadnje tri plaće. Stečajni sudac Mihel Kovačić utvrdio je i neka kaznena djela: nakon što je 13. studenoga izrekao privremenu mjeru blokade računa, Fina je samovoljno račun RVR-a deblokirala od 15. do 23. studenoga 2012., "čime je dužniku omogućeno izbjegavanje zakonske obveze o 60-dnevnoj blokadi računa kao stečajnom razlogu". To "nezakonito postupanje nadležnih tijela", kako ga naziva sudac Kovačić, Visoki trgovački sud – kojem se uprava RVR-a u međuvremenu žalila – uzima kao olakotnu okolnost, navodeći da račun nije bio u neprekidnoj blokadi pa potkraj siječnja 2013. poništava rješenje o otvaranju stečaja. Nakon povratka u RVR Mić je svima (osim Upravi) uveo minimalac, i to retroaktivno i za plaće već obračunate za posljednja tri mjeseca 2012. Mjesec i pol nakon što je obustavljen stečaj, Uprava protupravno i dalje koristi pečat "RVR u stečaju", pa je tako Mireli Baranašić staž u radnoj knjižici zaključen tim pečatom s datumom od 16. ožujka.

Sindikalist Zubak Mića i Ljubicu Radić prijavio je DORH-u i VTS-u. Otpušteni radnici nisu dobili zakonsku otpremninu, a prošloga im je tjedna ponuđena izvansudska nagodba. Po njoj se do daljnjega odriču svojih potraživanja, "koja će biti sadržana u odštetnom zahtjevu protiv RH koji će Uprava društva podnijeti zbog nezakonita otvaranja predstečajnog i stečajnog postupka". Dakle, VTS nije naškodio samo radnicima već je nanio i potencijalnu štetu državi.Uskok se već bavi RVR-om, i to zbog indicija da je preko te tvrtke izvlačen novac iz HŽ-a. To se navodno činilo putem tzv. šupljih dežurstava, što znači da jedan zaštitar fiktivno čuva i do šest raznih lokacija, što se potom sve naplati HŽ-u. "Za jednu noć jedan zaštitar tako ukupno prihoduje do 2000 kuna, a njegovi su troškovi oko 200 kuna. Neke porte u Splitu godinama nisu vidjele portira. Tako se u Hrvatskoj svake noći izvuče barem tisuću eura, a od osnutka RVR-a to bi mogli biti i milijuni kuna", procjenjuje Zubak. Na sastanku sa stečajnim upraviteljem Mladenom Selecom i liderima obaju sindikata željezničara Darko Peričić, predsjednik Uprave HŽ Infrastrukture, izvijestio ih je da je Uprava te tvrtke, nakon istrage, još 2011. zbog "šupljih" dežurstava protiv RVR-a podnijela kaznenu prijavu. 

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Zemljišne makinacije
Priča o RVR-u ima još jednu dimenziju. Bivši direktor vatrogastva u RVR-u Mladen Tomić, na čije je inicijativu 2002. tvrtka osnovana, tvrdi da su radnici prevareni kada im je rečeno da RVR ima 88.474 kvadrata zemljišta, što je navedeno u društvenom ugovoru iz 2003. "Nitko od nas vlasnika nije dobio bilo kakav dokument o vrijednosti, načinu privatizacije i poslovanju RVR-a, kako ne bismo prozreli planirane prijevare. Nismo vidjeli ugovor o kupnji tvrtke od HFP-a, niti ugovor s HPB-om", kaže Tomić. "Mić je prvo govorio da ćemo za RVR platiti 14 milijuna kuna, a kad smo pristali, odjednom se ispostavilo da moramo platiti 22,8 milijuna. Nagovarao nas je pokazujući elaborat prema kojem, uz upravnu zgradu na Ranžirnom kolodvoru, RVR ima dva rasadnika: onaj u Svetoj Klari, sa 74.000 kvadrata, te rasadnik na Trešnjevci, od 14.000 kvadrata.

Po tadašnjim cijenama samo zemljište u Klari trebalo bi vrijediti oko 337 milijuna kuna, pa je i to bio razlog ljudima da 2007. kupuju udjele", rekao nam je Tomić. No, iste godine zagrebački Inženjerski biro u elaboratu o procjeni imovine RVR-a spominje samo 44.509 kvadrata u Klari, a od toga je samo trećina u vlasništvu RVR-a, a ostatak zemljišta spada u imovinu. Rasadnik na Trešnjevci u tom se elaboratu više i ne spominje. U tabularnoj izjavi iz 2012. vidi se da je nekoliko zemljišnih čestica nestalo, dok su druge smanjene. "Tu je zemljište smanjeno za dodatnih 22.500 kvadrata, pa u konačnici ispada da imamo samo 18.000 kvadrata, odnosno pet puta manje nego što su nas uvjeravali", kaže Tomić. 

Dug HŽ-a
U doba privatizacije radnici nisu ni znali da je tvrtka koju kupuju prihvatila preuzeti HŽ-ov dug od 12 milijuna kuna. "Slučajno sam doznao za preuzimanje tog duga, nastalog vjerojatno kako bi HŽ mogao prikazati bolje poslovanje. Prekasno smo doznali i da je Inženjerski biro u Procjeni vrijednosti RVR-a po dinamičkoj metodi tvrtku procijenio na samo 2,7 milijuna kuna. HŽ nam je radije po statičkoj metodi naplatio 22,8 milijuna kuna. Još su nam uvalili i svojih 12 milijuna kuna duga, pa ispada da smo tvrtku platili 35 milijuna kuna, odnosno 15 puta više nego što smo trebali", izračunao je Tomić. Radnici se pitaju i gdje su otpremnine koje im je HŽ trebao dati prilikom restrukturiranja. "Znamo da je dva puta, 2002. i 2005., HŽ dao ukupno pet milijuna kuna za otpremnine, od kojih su radnici dobili tek manji dio. Taj je novac osigurala Svjetska banka. Imamo indicija da je tih otpremnina u RVR-u bilo i puno više, možda i između 10 i 20 mil. kn, jer ih je trebalo dobiti stotinjak zaposlenika. Mić ne želi dati ni taj podatak, pa sam informaciju zatražio i od HŽ-a, ali i oni taje koliko su RVR-u isplatili za otpremnine", kaže Mladen Tomić, koji je i sam tek 2011. doznao da je od HŽ-a trebao dobiti 200.000 kuna otpremnine. Uprava RVR-a oglušila se na poziv da komentira cijelu priču. Sedam dana nakon slanja upita, u srijedu, javila nam se direktorica Ljubica Radić rekavši da ga je – tek dobila. 

Prozvao ga Medak

Mić u pismu barba Luki

U lipnju 2006. Ivan Medak uputio je već čuveno pismo Luki Bebiću. Na samom početku od barba Luke traži da bude imenovan u Upravu tvrtke RVR, koja je tada bila u sastavu HŽ-a. "Uprava HŽ-a trebala me je imenovati 1. lipnja 2006. za člana Uprave RVR-a, ali to nije napravila jer je sadašnji direktor RVR-a Željko Mić, SDP-ov kadar, preko Sindikata željezničara Hrvatske zaprijetio da će napraviti pobunu", izjadao se tada Ivan Medak, kojem se sada sudi zbog teške željezničke nesreće u Rudinama.

Trgovački sud o štambilju

Stečajni upravitelj naredio je uništenje  

Na naš upit zagrebačkom Trgovačkom sudu znaju li da Uprava tvrtke i dalje koristi pečat "RVR u stečaju" te zašto stečajni upravitelj nije obavio primopredaju, uzeo i uništio taj pečat, glasnogovornica suda Anita Brlas odgovorila nam je da "od 22. siječnja 2013. Mladen Selec nema ovlasti stečajnog upravitelja RVR-a, pa nije imao zakonske ovlasti ulaziti u prostorije društva i izuzimati imovinu, uključivo i štambilj dotadašnjeg stečajnog dužnika. Prema njegovu izvješću, nakon saznanja da više nije stečajni upravitelj telefonom je obavijestio računovodstvo RVR-a da su dužni uništiti štambilj društva RVR d.o.o. u stečaju", što nije učinjeno.

(Ne)namjenski

Prenamjena kredita HPB-a 

Nekoliko radnika RVR-a, pa tako i Tomić, tvrde da su za kupnju udjela u tvrtki potpisali s HPB-om ugovore o namjenskim kreditima. Nakon otvaranja stečaja RVR-a, kada su od banke tražili potvrdu o kreditu kako bi ih prijavili u stečajnu masu, stigla im je obavijest kako su ti krediti bili nenamjenski. U HPB-u nam je rečeno da je "HPB 2005. potpisao Ugovor o poslovnoj suradnji s tvrtkom RVR d.o.o. u svrhu otvaranja tekućih računa, odobravanja nenamjenskih kredita, kao i namjenskih kredita za kupnju udjela tvrtke. Svako korištenje proizvoda banke regulirano je pojedinačnim ugovornim odnosom te u skladu s time nema jednostrane odluke o prenamjeni namjenskih kredita u nenamjenske", kažu u banci.

Krediti u HPB-u

Ping-pong s Poreznom 

Uz gotovo 23 milijuna kuna kredita koje su u HPB-u morali podići radnici, u listopadu 2010. Uprava RVR-a u istoj je banci podigla još deset milijuna kuna hipotekarnoga kredita. Tim je novcem navodno trebao biti plaćen porezni dug državi. "Novac je RVR prebacio Poreznoj upravi, no ona ga je vratila na račun tvrtke i otad mu se gubi trag", navode radnici. Kredita je bilo još: RVR je 2008. u Hypo banci uzeo 700.000 eura, za koje udjelničari također ne znaju na što su potrošeni.