Irski je sud ovih dana iz jedne kuće u predgrađu Dublina iselio pedesetak osoba, zbog, kako je navedeno u presudi, nehumanih uvjeta života. Nagurani u desetak soba, u krevetima na kat, legalni migranti, među kojima je i nemali broj Hrvata, plaćali su krevet i korištenje tuša i kuhinje 200 eura mjesečno kako bi mogli raditi u obećanoj zemlji Irskoj. Iako uvjeti stanovanja doista zvuče strašno, stanari su hrvatskim medijima kazali da to i nije bilo toliko loše, te da im je veći problem stvorila presuda zbog koje nisu imali dovoljno vremena potražiti drugi smještaj. A smještaj je u Irskoj skup, zbog čega ovakvih kuća ima još i to već godinama, otkriva za Deutsche Welle Ivana (ime je promijenjeno, a točni su podaci poznati redakciji), djevojka iz Osijeka koja je u Irsku otišla još 2014. godine, no nakon 14 mjeseci se ipak vratila. Nedostajao joj je njen Osijek, kaže.

Posjetila je jednu takvu kuću u predgrađu Dublina u kojoj su stanari plaćali i više od 200 eura na mjesec da bi spavali u sobi s još deset ljudi. Njih 20 imalo je dvije kupaonice. Ivana ipak nije boravila u takvoj kući. Ona je smještaj u Dublinu, u stanu s tri cimerice, plaćala 450 eura mjesečno. „Sami ne možete“, kaže Ivana. Ako želite živjeti sami, ni najmanji studio neće vas koštati ispod 1.000 eura na mjesec. Kako je minimalna plaća 315 eura tjedno, nakon odbitka poreza, jasno je da si takav smještaj mogu priuštiti samo oni koji dobiju bolje poslove, jer još si trebate platiti i prijevoz i hranu. Karta za autobus je 2,50 eura, a cijene hrane u trgovinama poput Lidla su kao i u Hrvatskoj.

2014. godine u Irsku još nije „odselilo pola Osijeka" – kako kažu u tom gradu. Ivana je iz Osijeka otišla nakon nekoliko godina uzaludne potrage za poslom i kaže da se tada u Dublinu moglo naći posla idući od kafića od kafića, s CV-om i osmijehom. „U jednom lokalu su me uzeli čim sam došla, što je u Hrvatskoj nemoguće. Kod nas, ako želiš konobariti, moraš imati sanitarnu, polagati tečaj, dati uzorak stolice… Tamo ako se pokažeš da znaš raditi, ostaješ“, govori. Zaštitu na radu možete položiti kasnije, ako vas uzmu na trajniji angažman, dodaje i ističe da će taj trošak onda često snositi poslodavac.

„Na svakom poslu krećeš od nule, od najnižeg, dakle, pereš podove, čaše, pa ako se pokažeš, dobivaš bolje poslove, više radnih sati, jer na početku te uzimaju samo na „part time“, te veću nadnicu“, govori nam. U 14 mjeseci, koliko je provela u Irskoj, radila je i u hostelu i u hotelu kao sobarica i u prehrambenoj industriji i u pubu (najbolji posao, ističe, jer se uz plaću dobivaju i napojnice). Promijenila je puno poslova, no na svakom su ju iznenadili ljubaznost i poštovanje. Svi su ju poslodavci pitali treba li joj što, mogu li joj kako pomoći. Poštuju radnika bez obzira pere li pod ili radi u IT-u, govori nam Ivana. Zahvalnost poslodavca je normalna, kaže, na što kod nas radnici nisu naučili. „Nije kao kod nas gdje gazda nosi bič“, zaključuje.

Kako je u Irsku počelo stizati sve više Hrvata (koji postaju sve brojnija manjina, uz Poljake i mnoge druge useljenike iz istočne Europe), postajalo je sve teže doći do tzv. PPS broja, kratice na koju su naišli svi koji su barem proguglali traženje posla u Irskoj. Personal Public Service Number je nešto poput našeg OIB-a i bez njega nema otvaranja računa u banci i nema rada. Kada je stigla u Irsku Ivana je u početku odsjedala u hostelima, te je dobila PPS broj s osobnom kartom i prijavom u hostelu, što danas više nije moguće. Danas se za PPS treba imati preporuka stanodavca kod kojega prijavljujete boravište, ali i preporuka poslodavca. Događa se i da vas malo vrte u krug, jer često ne možete dobiti posao ako nemate PPS, a ne možete ni unajmiti stan ako nemate posao. Još jedan od razloga što ljudi pristaju na loše uvjete kao u kući s početka priče.

Ivana se na avanturu u Irskoj odvažila sama: „Došla sam s par eura u džepu, plaćenim hostelom za dva tjedna i povratnom kartom za avion. Na samom početku sam i radila u hostelu da bih mogla tamo spavati, jer novci se brzo potroše. Tko ima sreće, odmah nađe šljaku, a tko nema, taj traži duže. Ali ako se potrude, svi nađu posao.“ Najviše se traži IT, ali znanje jezika je dobra polazna točka za nalaženje boljeg posla. Sobarica iz Rumunjske u hotelu u kojem je Ivana radila dobila je posao u Microsoftu, jer im je trebao netko da se javlja na telefon na rumunjskom.

Da je Dublin bliže, odlazila bi tamo raditi sezonski, jer se može, tvrdi, bez obzira na visoke cijene smještaja i prijevoza, uštedjeti nekoliko stotina eura na mjesec. Otići u Irsku i zaraditi veliki novac te se vratiti kući u Mercedesu, kaže, nemoguće je, osim ako odlazite raditi za Google ili neku od velikih kompanija.

Od velikog broja ljudi koji su sreću potražili u Irskoj, nemalo ih se već i vratilo, razočarano. Nije lako, kaže Ivana. „Ljudi misle da će biti lako i nisu dovoljno uporni. Treba biti strpljiv, nećete dobiti sve na 'tacni'. Nije sve med i mlijeko, mora se raditi i na sebi, nismo navikli na različitu kulturu, ali se može raditi i živjeti pristojno od tog rada“, zaključuje. „U Osijek sam se vratila jer tu pripadam“, kaže za DW Ivana koja u svome gradu od tada ipak nije imala sreće naći stalni posao, pa bez obzira na ljubav opet planira u inozemstvo. Ovoga puta sreću će potražiti nešto bliže. Irska je, kaže, ipak predaleko.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju