Sve je spremno za novi ciklus istraživanja nafte i plina u Hrvatskoj. Kako je objavljeno prije nekoliko dana Agencija za ugljikovodike 10. ožujka otvorit će vrata "data rooma" svim investitorima zainteresiranima za geološke podatke, a u travnju će i raspisati javni natječaj za koncesije za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u Jadranu.

Nakon tih natječaja uskoro bi trebali uslijediti i natječaji za istraživanje ugljikovodika na kontinentalnom dijelu Hrvatske, a ta nova istraživačka kampanja vjerojatno je najvažniji energetski događaj u Hrvatskoj u ovom desetljeću. Naime, iako su se u prošlosti ležišta ugljikovodika u Jadranu dosts istraživala, ozbiljnija istraživanja ugljikovodika na južnom dijelu istočne obale Jadrana nisu vođena od 1990. godine, Najozbiljnije istražne radove u toj regiji je potkraj 70-tih i početkom 80-tih prošlog stoljeća provodila američka naftna kompanija Chevron. Amerikanci su tada u hrvatskom i crnogorskom dijelu Jadrana proveli niz seizmičkih snimanja te napravili desetak ispitnih bušotina. Jedna od najuspješnijih bila je bušotina Južni Jadran 3, smještena tridesetak milja sjeverozapadno od Budve. Na toj lokaciji otkrivena je prisutnost nafte, ali su količine procijenjene komercijalno neisplativima. Ipak, ključni element pri toj procjeni bila je tadašnja cijena nafte koja se kretala u rasponu od 20 do 40 dolara.

Danas njezina cijena iznosi oko 100 dolara, a proteklih godina je često premašivala i razinu od 120 dolara po barelu. Dakle, evidentno je da bi se ista nalazišta danas tretirala znatno drukčije, no za potpuni uvid u potencijale jadranskih nalazišta valja se vratiti u povijest. Prva seizmička istraživanja jadranskog podmorja – kakva je proteklih mjeseci provodila norveška tvrtka Spectrum – izvedena su još 1968. godine, a provodili su ih stručnjaci Naftaplina koristeći brodove Vez i Junak. Kasnijih godina radovi su intenzivirani, a kao opskrbna luka za te svrhe već 1970. Godine otvorena je Gaženica kod Zadra. Tri godine kasnije tijekom ispitivanja bušotine Jadran 6 zapaljena je prva baklja na moru, čime je time potvrđeno otkriće plina u jadranskom podmorju. Kako bi se ta nova ležišta što prije privela proizvodnji Ina je od 1976. od poznatog nizozemnskog brodogradilišta naručila bušaću platformu, a nova je platforma – nazvana 'Panon' – već godinu kasnije započela s radom.  Već 1979. godine bušena je istražna bušotina Milna 1 na Braču gdje je postignuta dubina od 6074 metara, ali je poradi nailaska na plin opasnog sadržaja sumporovodika te visokog tlaka prisilno likvidirana.

Platformom Panon u talijanskom dijelu jadranskoga podmorja izbe rekordna dubina od 7305 metara. Tehnološki razvoj nastavljen je kupnjom poluuranjajuće bušaće platforme Zgreb 1981. godine, a sljedeće 1982. na istražnim područjima Jabuka, Mljet i Palagruža počelo zajedničko istraživanje jadranskoga podmorja s inozemnim partnerima talijanskim Agipom, američkima Chevronom i Texacom, te španjolskim Hispanoilom. Nažalost, kako tadašnja istraživanja nisu pokazala komercijalno islative količine nafte – u tadašnjim uvjetima,, uz tadašnju tehnologiju i uz tadašnje cijene – istraživački napori su smanjeni, a Ina se koncentrirala na razvoj offshore projekata u stranim državama – ponajviše Angoli. Ipak, tehnološki kapaciteti tvrtke ojačani su 1985. kad je u riječkom brodogradilištu Viktor Lenac izgrađena bušaća platforma Labin. Ipak, planirani novi iskorak u istraživanje Jadrana prekinuo je raspad Jugoslavije i rat, a nove aktivnosti na tom polju nisu poduzete sve do 1996. godine kad je Ina s talijanskim Agipom sklopila ugovor o zajedničkoj eksploataciji sjevernojadranskih plinskih polja.

Dvije godine kasnije, u brodogradilištu Viktor Lenac u Rijeci završena je gradnja dijela proizvodne plat-forme Ivana A i počela njezina montaža na lokaciji. Iste godine otkriveno je i  podmorsko plinsko polje Marica. Na koncu 1999. godine, nakon viešdesetljetnih priprema istraživanja u  započela je proizvodnja prirodnog plina iz jadranskog podmorja na polju Ivana, u sklopu zajedničkog projekta privođenja proizvodnji eksploatacijskog područja Sjeverni Jadran s Agipom. Pripadajući dio proizvedenog plina doprema se u Hrvatsku kopnenim plinovodnim sustavom preko Italije i Slovenije.Od onda otkriveno je još niz novih ležišta u sjevernom Jadranu, a danas se na ukupno tri eksploatacijska polja nalazi 19 platformi. Iako stručnjaci smatraju kako se slične geološke strukture iz sjevernog Jadrana nastavljaju i južnije, pa da je stoga i moguće otkriće plina tamo, ozbiljnijih istraživanja u zadnjih 25 godina tamo nije bilo.

Jedan od razloga su bile i nepovoljne društveno-ekonomske okolnosti za ulaganja, a drugi svakako i nedostatak tehnologije. Naime, Jadransko more prema jugu postaje sve dublje, pa je stoga i eksploatacija ugljikovodika tehnološki sve kompleksnija. Prema dosad objavljenim podacima, u predstojećem natječaju za istraživanje i eksploataciju prostor u Jadranu podijeljen je u 29 blokova u rasponu od tisuću do 1600 četvornih kilometara. Od toga je njih osam na području sjevernog Jadrana, i to su najplići blokovi, do 100 metara dubine, a 21 blok je u srednjem i južnom Jadranu, od čega ih je pet dublje od tisuću metara. Tako velike dubine podrazumijevaju i znatne troškove, tako da je za vjerovati kako će zainteresirane kompanije i formirati određene konzorcije kako bi na takav način smanjile rizik. . Upravo zbog toga razrađen je i financijski model koji predviđa šest novčanih naknada. Hoće liovaj put biti više uspjeha nego prije 25 godina?