Zeleno gospodarstvo
Financiranje

Neotkriveni potencijal privatnih investicija u otpornost na klimatske promjene

Usmjeravanje na klimatske promjene nije samo prihvaćena nužnost, već i prilika za privatni sektor.

Miljenko Sedlar
28. veljača 2024. u 22:00
Foto: SHUTTERSTOCK

Klimatske promjene su činjenica koju rijetko tko više preispituje, iako će se uvijek netko naći. Za početak i daljnje razumijevanje teksta nužno je razlikovati dva ključna pojma:

Smanjenje emisija stakleničkih plinova ili mitigacija – predstavlja ono što činimo kako bismo spriječili daljnje pogoršanje klimatskih promjena.

Adaptacija ili prilagodba na klimatske promjene predstavlja ono što činimo kako bismo svijet u kojem živimo prilagodili na učinke klimatskih promjena i učinili ga otpornijim, jer ćemo te promjene, zbog tromosti klimatskih sustava, osjećati još dugo. Sve i da danas prestanemo u potpunosti ispuštati stakleničke plinove posljedice bismo osjećali još desetljećima.

Uvriježena je percepcija da je ublažavanje i prilagodba na klimatske promjene isključivo trošak. Je li to baš tako, vidjeti ćemo u nastavku teksta.

Usmjeravanje sve značajnije količine sredstava u rješenja za prilagodbu na klimatske promjene nije samo opće prihvaćena nužnost, već i prilika za privatni sektor. Zvuči naoko jednostavno, no postoji nekoliko elemenata koji su izazovni. Jedan od izazova je kvantifikacija stvarnog financijskog jaza potrebnog za financiranje prilagodbe na klimatske promjene, ali i samo praćenje sredstava koja su globalno već uložena. Dodatni je izazov što je promjena klime dinamički intenzivna i to se direktno odražava i na financijski aspekt.

1150

milijardi dolara uloženo je 2023., u mitigaciju, a samo 63 milijarde u adaptaciju

Klimatsko financiranje je složen sustav. Inovativna rješenja usmjerena na jačanje otpornosti društva na klimatske promjene postoje, no investitori moraju početi usmjeravati sredstva u taj sustav, a to, prije svega, zahtijeva znatno više podataka i informacija. Bolje razumijevanje financijskog aspekta prilagodbe na klimatske promjene, kao i prilika koje to donosi, kritično je za zatvaranje financijskog jaza i nedostatka informacija.

Financijski jaz u sustavu prilagodbe na klimatske promjene
Nedavno objavljeno izvješće CPI-a donosi niz korisnih podataka. Ukupno klimatsko financiranje prvi je puta u 2021. i 2022. godini premašilo trilijun dolara, a unatrag zadnje četiri godine se skoro udvostručilo. Porast je primarno bio uzrokovan financijskim tokovima, osobito u sektorima obnovljivih izvora energije i prometa.

Na prvi pogled se to čini kao ohrabrujući podatak, i zaista je putanja dobra, no ako želimo dostići cilj zacrtan Pariškim sporazumom, zadržavanje globalnog zagrijavanja Zemlje ispod 1,5°C, potrebna su nam ulaganja koja su pet puta veća. Zemlja već opasno pleše po rubu tih 1,5°C, a dio svijeta u kojem se mi nalazimo je to već prešao, i bliže smo 2°C.

Globalno smo se do sada dominantno bavili mitigacijom, tj. smanjenjem emisija stakleničkih plinova. To pokazuju i brojke za 2023., kada je u mitigaciju uloženo 1150 milijardi dolara, a u adaptaciju (prilagodbu) 63 milijarde dolara. U projekte koji imaju dualni, sinergijski, učinak uloženo je dodatnih 51 milijardu dolara (CPI, Global Landscape of Climate Finance 2023.) Dominantna ulaganja u domeni mitigacije su u energetske sustave, transport i sektor zgradarstva, vode i otpad, te poljoprivredu. Kada govorimo o prilagodbi, najviše se ulagalo u sektor gospodarenja vodama i otpad, poljoprivredu, šumarstvo i u međusektorske projekte. Iako ove brojke globalno djeluju impresivno ukupna ulaganja su na oko 1 posto ukupnog svjetskog BDP-a.

Inovativna rješenja usmjerena na jačanje otpornosti društva na klimatske promjene postoje, no investitori moraju početi usmjeravati sredstva u taj sustav/Shutterstock

Kvantifikacija financijskog jaza – definiranje potreba
Jedna je činjenica sigurna, a to je da ne ulažemo dovoljno u adaptaciju i ako ne povećamo ulaganja na globalnoj razini svi infrastrukturni sustavi, poljoprivreda, zdravstvo i svi ostali sektori trpjeti će značajne posljedice. Procjena je da se do 2030. ulaganja moraju globalno podići s trenutnih 1,2 trilijuna dolara na oko 9 trilijuna dolara, i to kako bismo se prilagodili prosječnim očekivanim promjenama klime. Godišnje moramo povećati ulaganja 5 puta kako bismo izbjegli katastrofalne učinke nečinjenja. Ako se s globalnih razina spustimo na nacionalnu, najbolji izvor podataka za procjenu potrebnih ulaganja je Nacionalna strategija prilagodbe klimatskim promjenama.

Nacionalna strategija prilagodbe predviđa da je ukupno do 2040. potrebno uložiti oko 3,6 milijardi eura u prilagodbu na klimatske promjene i da je 20 posto alokacije iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova namijenjeno klimatskim promjenama. Ta se pretpostavka ipak čini prilično konzervativna i biti će potrebna znatna financijska sredstva privatnog sektora kako bi premostili taj jaz.

Kada govorimo o mitigaciji, stvari su relativno jednostavne u smislu kvantifikacije i svode se na euro/izbjegnutim emisijama stakleničkih plinova, na burzama trgujemo emisijskim jedinicama CO2 i projektno to relativno jednostavno kvantificiramo, imamo postavljene ciljeve… Procjena financijskog jaza za prilagodbu na klimatske promjene zahtjevna je prije svega zbog činjenice da ne postoji kolektivni konsenzus oko toga što je “potpuna” prilagodba. Dodatnu kompleksnost donosi i činjenica da privatni i javni sektor ne gledaju isto na prilagodbu u smislu financijskih tokova, tj. ne postoji jednoznačan pristup klasifikaciji sredstava kao uloženih u adaptaciju, pa je i ukupna kvantifikacija otežana.

U dijelu prilagodbe nasušno nam je potreban detaljan Akcijski plan koji će prevesti činjenice definirane u Strategiji prilagodbe u konkretne sektorske aktivnosti u kojem se financijski aspekt mora sagledati puno drugačije no što smo na njega do sada gledali – prije svega kao prilika za razvoj novih ekonomskih modela, novih zanimanja, novih radnih mjesta, a sve se nužno mora bazirati na inovacijama i disruptivnom pristupu jer ovaj dosadašnji očito ne funkcionira.

U RH 3,6 mlrd. eura do 2040.

Nacionalna strategija prilagodbe predviđa da je ukupno do 2040. potrebno uložiti oko 3,6 milijardi eura u prilagodbu na klimatske promjene.

Trošak nečinjenja
Što više odlažemo ulaganja koja su nužna, trošak će na kraju biti značajno veći, i to kako bismo utjecali na obuzdavanje globalnog rasta temperature, ali i kako bi se nosili s posljedicama tog rasta, tj. prilagodili se i povećali otpornost.

Iako su procijenjena godišnja ulaganja značajna, iznos koji je potreban je gotovo zanemariv u odnosu na očekivane gubitke koji će nastati ukoliko nastavimo “business as usual” pristup koji će uzrokovati rast temperature znatno iznad 1.5°C. Očekivani gubitci bazirani su na direktnim ekonomskim učincima s ekstremnim vremenskim događajima povezanim i drugim štetama na imovini koji se ne mogu osigurati, povećanim troškovima proizvodnje, gubitcima u produktivnosti i zdravstvenim troškovima, a bez da uopće govorimo o kapitalnim gubitcima neiskoristive imovine, gubitcima prirodnih dobara i bioraznolikosti.

Iako su podatci i metodologija procjene budućih gubitaka još u povojima, daju jasan signal da je ekonomski opravdano ulagati odmah, ali i da je prilika za poslovni sektor da ulaže u poslove koji se bave klimatskom otpornošću i one s niskim udjelima ugljika iznimna. Kontekst mobilizacije financiranja u domeni klime razvija se iznimno brzo, pritisak da se pomaknemo iz sfere određivanja obveza i planiranja u financiranje projekata i njihovo klimatsko potvrđivanje, od strane javnih i privatnih investitora je značajan na svim razinama.

Kako dalje?
U javno-poslovnom i stručnom diskursu već je neko vrijeme prisutna vrlo balansirana jednadžba. S jedne strane imamo očitu značajnu potrebu za direktnim ulaganjima u projekte koji su samostalno u funkciji prilagodbe na klimatske promjene ili standardni infrastrukturni projekti koji su prošli proces klimatskog potvrđivanja (određeni su klimatski rizici na koje se moraju prilagoditi) i imaju značajnu komponentu prilagodbe. S druge strane postoji kapital i postoji namjera privatnog sektora da se intenzivno uključi u financiranje, a ako se još i u određenoj mjeri ostvari famozni blending s sredstvima Europskih strukturnih i investicijskih fondova sve se čini sjajno.

No, svi smo svjesni da tome nije tako i da situacija nije sjajna. Zašto? Dio činjenice leži u tome da svatko dobrim dijelom vozi svojim kolosijekom, paralelno. Javni sektor se bavi politikama, fokusiran je na sredstva Europskih strukturnih i investicijskih fondova, što je u određenoj mjeri i razumljivo, a privatni sektor već dobrim dijelom i ulaže u adaptacijske projekte, a da koji puta nije ni svjestan da je tome tako, prije svega zbog činjenice da jako dobro procjenjuju održivost svakog uloženog eura.

Jasno je da, osim očitog financijskog jaza, moramo premostiti i onaj društveni i povezati javni i privatni sektor, i to tematski. Poveznica se mora ostvariti od najranijih faza, onih koje se tiču strateškog i prostornog planiranja, preko faze idejnih i glavnih projekata do faze provedbe i praćenja, a klimatsko financiranje mora nužno biti prožeto kroz sve te procese. Sam proces mora biti baziran na inovacijama i uključivosti jer potrebna nam je široka društvena reforma.

Ako govorimo o prioritetima ubrzanja klimatskog financiranja koji bi stvorili stvarni i značajni ekonomski učinak treba se fokusirati na transformaciju financijskih sustava, direktno uključiti aspekte financiranja prilagodbe na klimatske promjene u sve procese, stvaranje sinergije između razvojnih i klimatskih potreba, mobiliziranje domaćeg kapitala, poboljšanje lokalnog ekosustava za klimatsko financiranje, pojednostavljivanje i standardizaciju taksonomije i praćenja i omogućavanje dostupnosti klimatskih podataka.

New Report

Close