Iako se u Hrvatskoj često navode kataklizmični podaci o razvoju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj, stvarnost je posve drukčija.

Dapače, prema podacima Eurostata, udjel obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji Hrvatske danas iznosi oko 15 posto, što je za dva postotna boda više od prosjeka svih zemalja Europske unije. Utoliko, može se zaključiti kako je u ovom kontekstu Hrvatska znatno bliže zadanim europskim ciljevima, nego u cijelom nizu drugih državnih politika. Obnovljivi izvori energije u hrvatskom se Zakonu o energiji definiraju kao: "izvori energije koji su sačuvani u prirodi i obnavljaju se u cijelosti ili djelomično, posebno energija vodotoka, vjetra, neakumulirana sunčeva energija, biodizel, biomasa, bioplin, geotermalna energija itd."

Hrvatska se obvezala do 2010. godine imati udjel "novih" obnovljivih izvora (male hidroelektrane električne snage manje od 10 MW, vjetroelektrane, geotermalne elektrane, elektrane na biomasu, fotonaponske elektrane i drugi izvori) u ukupnoj potrošnji električne energije od 5,8 posto. Taj cilj još uvijek zahtijeva dosta rada, no u ukupnoj energetskoj bilanci Hrvatske visok postotak zelene energije uvelike je posljedica značajne proizvodnje u velikim hidroenergetskim objektima. Strujom proizvedenom u takvim objektima zadovoljava se 27 posto domaće potrošnje, a taj udjel iz godine u godinu varira temeljem hidrografskih uvjeta. Velike hidroelektrane nesumnjivo su pouzdan izvor velikih količina cjenovno povoljne energije, no iako kao energent koriste vodne tokove – koji su obnovljivi – neki ekološki aktivisti smatraju kako ih se ne bi trebalo smatrati obnovljivim izvorima.

Te kritike prvenstveno se temelje na činjenici da gradnja velikih hidroelektrana zahtijeva velike intervencije u prostor, koje dugoročno mogu imati štetne posljedice po stanje flore i faune. Ipak, takvi argumenti vrlo su dvojbeni, s obzirom da svaka elektrana – pa čak i vjetroelektrane ili solarne elektrane – podrazumijevaju intervenciju u prostor, te imaju utjecaj na okoliš. Utoliko, u budućnosti će biti potrebno nastaviti razvijati kriterije prihvatljivog utjecaja na okoliš kod svih vrsta energetskih objekata. Postojeće elektrane, pak, bez obzira na ishod tih promišljanja ostat će trajna vrijednost Republike Hrvatske i važana resurs za sve buduće generacije njezinih građana.