Sektor mljekarstva sporo se oporavlja nakon 100 tisuća tona manje otkupljenog sirovog mlijeka u 2013.

O problematici otkupa, velikim izvoznim planovima i već ostvarenim rezultatima te o najnovijoj odluci vlasnika, francuskog Lactalisa, da nagradi znanje i stručnost zaposlenika u Hrvatskoj govori Alen Fontana, direktor tržišnog lidera Dukata, koji upravlja poslovanjem i ostalih Lactalisovih tvrtki u Hrvatskoj.   

Priča se da je Lactalis proizvodnju sira kačkavalja iz Rumunjske preselio u bjelovarsku Sirelu zbog boljih tehnoloških i kadrovskih rješenja?  
Da, možemo se pohvaliti, u Sireli proizvodimo i kačkavalj i to su doista bili ključni argumenti na koje smo ponosni. U Bjelovaru su, što je za nas važno,  instalirane nova linija i procesna oprema, što nam otvara mogućnost inovacija, no još nije trenutak za otkrivanje detalja. To je još jedna potvrda da je Lactalis prepoznao kvalitetu, ali i održivo poslovanje u Hrvatskoj. 

Kakve je posljedice uzrokovao ruski embargo, i mliječni proizvodi su pod zabranom uvoza?
Cijena za kilogram gaude na spot tržištu danas je 2,6 eura. što znači da litra mlijeka u toj gaudi iznosi 26 centi. Jeftinog sira uvozi se na tisuće tona, kad se ta količina prevede u mlijeko, riječ je o milijunima litara, a cjenovni pritisak je neizdrživ. Naime, izvoznici iz EU koji su suočeni s ruskim embargom ne diskontiraju cijene na lokalnim tržištima već robne viškove plasiraju izvan svojih granica uz dampinške cijene. Oni su pripravni na gubitak jer zalihe moraju prodati. Mi već u proizvodnji sira gubimo ne samo na fiksnim već i na varijabilnim troškovima. To je EU, nema carina, ali postoje barijere konkurentnosti, ekonomije obujma, skrivenih subvencija. 

U prvom polugodištu uvezeno je više od 7000 t sira, što je polovica godišnje proizvodnje svih domaćih tvrtki. Zar to nije znak Vladi za alarm?
I prošla, a pogotovo ova godina opterećene su uvozom. Krenulo je lani s velikim viškovima u EU, gdje se ciklično izmjenjuju manjkovi i viškovi. Nastavilo se s Ukrajinom i ljetos buknulo s Rusijom. Po zakonu spojenih posuda, roba koja nije prodana na ta dva tržišta sada je višak. Cijena sira koji sada ulazi u Hrvatsku niža je od proizvodnih troškova…

Smije li država reagirati zabranama?
Ne, ne smijemo dizati zidove, ušli smo u europsko društvo koje ih je skinulo. Carina od 25% na uvoz sira je prošlost. No, u uvjetima ekstremnog uvoza u kojima poslujemo potrebno je domaćeg proizvođača staviti u ravnopravan položaj naspram uvoznika. Nema više zapovjedne ekonomije kojom će se ograničiti marže, ali država mora kontrolirati kakva roba ulazi i po kojim cijenama te nadzirati plasmane domaćih proizvođača i uvoznika ocjenjujući imaju li istovjetan tretman. Znate kako EU funkcionira? Nigdje sa zemljama s kojima graniči ne diže Kineski zid, ali podiže male gromače iza kojih se granice vide i točno se zna gdje si došao. To su fine barijere, no iza njih zajedno stoje svi, i država, i poduzetnici, i marketing. 

Koju količinu mlijeka možemo proizvesti, što je realno?
Rekordan otkup od 675 tisuća tona bio je 2009., kad se pojavio i tržni višak. Pretvori li se uvoz mliječnih proizvoda u mlijeko, godišnja konzumacija Hrvatske je 900-1000 tona mlijeka. Bilo bi dobro da sve sami proizvedemo, no ni drugim zemljama to ne uspijeva. Smatram da bi dobar model bio proizvodnja 800 tisuća tona, 200 tisuća uvoziti, ali i 200 tisuća tona izvoziti. Moramo težiti proizvodnji 750-800 tisuća tona, nijedna zemlja ne gradi ozbiljnu politiku na uvozu hrane, niti ijedna prerađivačka industrija, pogotovo mliječna, ne gradi svoju preradu na uvoznoj sirovini nego upravo na otkupu na domaćem tržištu. 

Hoćete reći da mljekarska industrija uopće ne uvozi, ili ne uvozi velike količine sirovog mlijeka?
Svi uvoze. Pad proizvodnje toliko je velik da nema dovoljno domaćeg mlijeka. Unatoč tome što domaće mlijeko plaćamo skuplje, nije nam u interesu uvoziti. Domaća sirovina, zbog transporta i kontroliranih uvjeta koji su vrlo rigorozni, ono je čemu teže svi ozbiljni mljekari. Zbog manjka domaćeg mlijeka ne možemo zaustaviti instalirane kapacitete. Do ove godine industrija je uvozila sirovinu vrlo rijetko, uglavnom u sezonskim mjesecima, no danas je iznimka postala pravilo.   

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Potkraj prošle godine najavili ste izvoz na nova tržišta, kakvi su rezultati? 
Kao jedan od modela oporavka poslovanja zbog gubitka Cefte i ulaska u EU okrenuli smo se novim, dalekim tržištima s trajnim jogurtima i desertima koje u Hrvatskoj osim nas nitko ne proizvodi, a jedini smo i unutar Lactalisa. Nakon tri godine priprema uspješno izvozimo na više kontinenata. Dosegnuli smo količinu od 2000 tona, izvozimo na afrički kontinent, Latinsku Ameriku, 'napali' smo i Kinu. Izvozimo u neke zemlje EU, od kojih izdvajam Mađarsku, Sloveniju i Italiju. Interesantna je i Poljska, tamo izvozimo čokoladno mlijeko. Priliku za rast vidimo u diferenciranoj niši na globalnom tržištu, postignemo li i volumen, budućnost nam je dobra. Raditi sve i svašta je složeno i ne može se postići konkurentnost.

Znači li to da 'čistite' asortiman?
Izvoz na različita tržišta uvjetuje formiranje klastera proizvoda za recimo domaće ili tržište EU, Latinske Amerike, Afrike, Azije. Ta kompleksnost smanjuje produktivnost, pa stalno morate optimizirati portfelj. Karlovac smo specijalizirali za trajno mlijeko, Sirelu za sir, Zagreb radi svježi program, jogurte i svježe mlijeko. Mljekarstvo je biznis malih marži i velikog volumena. Ekonomija obujma esencijalna je u našem poslu zbog postizanja konkurentnosti. Zbog gubitka Cefte svi su izgubili volumene, mi najviše jer smo najviše i izvozili. Domaće tržište bilježi pad potrošnje već nekoliko godina. Da na vrijeme nismo radili na alternativnim izvoznim programima, danas bismo bili u većim problemima nego što ih uzrokuje lokalno tržište jer još najveći dio proizvodnje plasiramo na domaćem tržištu.

Državni novac bačen u vjetar

Mljekarstvo prolazi agoniju, pomaže li Dukat kooperantima?

Opskrbljujemo ih stočnom hranom, dajemo i kredite, godišnje 30-ak mil. kn. Mi se zadužimo i posudimo im jer njima bankari ne daju, a nama je to jamstvo da ćemo dobiti sirovinu. Mlijeko im plaćamo u roku 15-20 dana, potraživanja naplaćujemno kroz 60 i više dana. Kreditiramo i kupnju junica, ove godine za tu smo namjenu potrošili gotovo osam mil. kn. Ove godine jedini smo povećali otkup mlijeka. U 10 godina država je investirala više od milijardu eura, i to bez kapitalnih ulaganja, no ispada da je taj novac bačen u vjetar. Da se strateški promišljalo, danas bismo možda imali 3000 farmi koje bi proizvodile 900 tisuća tona mlijeka.