Poznata kineska kletva kaže “dabogda živiš u zanimljivim vremenima”, e pa obistinila se jer ako ovo nisu zanimljiva vremena, koja jesu. Dolaze ona svako toliko, a trenutačna situacija u svijetu dokaz je da su nam ponovno pokucala na vrata. Kako ta vremena utječu na ekonomiju, poslovanje, društva u cijelosti, raspravljalo se na Adria Business Forumu u Zagrebu.

Glavni govornik konferencije bio je James A. Robinson, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2024. za dugogodišnje istraživanje o tome zašto su neke zemlje manje, a neke više ekonomski uspješne. On u suštini dokazuje koji značaj i utjecaj institucije imaju na razvoj i život građana.

Zašto smo podbacili?

U cijeloj priči ističe važnost inovacija pa daje primjer kako je William Lee još u 16. stoljeću izumio prvi stroj za mehaničko pletenje, tražio da se prizna kao patent, ali mu je engleska kraljica Elizabeta I. to odbila jer se bojala da će stroj ostaviti brojne ručne pletilje bez posla.

Pitanje je stoga odakle inovacije dolaze i što neku zemlju čini inovativnijom od druge, a odgovor je da se ultimativno tu zapravo radi o ljudima, strasti, snovima i talentu. “Ljudi imaju drugačije prilike u drugačijim društvima, a istraživanje sugerira da prilike oblikuju institucije.”

Kada je riječ o Hrvatskoj konkretno ističe da je možda podbacila jer institucije nisu dovoljno inkluzivne. Za jedan od izazova u cijeloj priči navodi korupciju pa kaže da je simptom institucijskih problema te naslijeđe iz komunističkog razdoblja, a da bi se to promijenilo potreban je dugotrajan proces reformi. Naglasio je kako su slični procesi u povijesti trajali desetljećima, ali da se u Hrvatskoj u “posljednjih 30 godina vidi veliki napredak u demokraciji i vladavini prava, a i država je postala biti inkluzivnija.”

No, nije korupcija jedini “trn u peti”, tu su i izazovi prihvaćanja neformalnih institucija, praksa, ali i formalni EU institucionalni okvir koji Hrvatska mora slijediti. On ocjenjuje kako povijesne okolnosti imaju ključnu ulogu u institucionalnom i ekonomskom razvoju, ali da ima i mjesta za optimizam posebice kada se pogleda hrvatski izvoz.

“Pojedine države imaju nekoliko glavnih stvari koje izvoze, a u Hrvatskoj je taj pregled raznolik. Traže se niše, radi se puno različitih stvari i to je dobro.”

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

Kada je riječ o povezanosti institucija, produktivnosti i konkurentnosti predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Darko Tipurić kaže kako ta tri pojma međusobno utječu jedni na druge, a da vezu razara monokracija koju opisuje kako vladavinu nesposobnih.

Kao tri mehanizma razaranja produktivnosti navodi lošu alokaciju resursa, inovacijsku paralizu te institucionalnu eroziju, a na pitanje – zašto nacije ne uspijevaju i kada to žele – odgovara da je važno radikalno promijeniti institucije.

Referirajući se na Hrvatsku i Europu, dodaje kako smo siromašni u institucionalnim kapacitetima i to dijelimo s drugim Mediteranskim zemljama, zaostajemo i imamo nagli pad produktivnosti od 2019. godine.

“Hrvatska nema dostatan rast ukupne faktorske produktivnosti zbog niskih ulaganja u inovacije, regulatornih ograničenja, nedovoljne povezanost tržišta rada i obrazovanja, manjka djelatnosti s većom dodanom vrijednošću…”, pojašnjava pa dodaje da uspješne ne razlikuju ni resursi, ni obrazovanje, ni tehnologija, nego sposobnost izgradnje institucija koje mogu podnijeti kompleksnost te zaključuje da bez visokotehnološkog izvoza, nema ni budućnosti.

“Kultura je temelj institucija, ako se ne promijeni, ništa ne možete napraviti. Ekonomske promjene puno ovise o kulturi, a izgradnja nacionalne konkurentnosti je ozbiljan projekt koji traje generacijama.”

Na pragu portugalske bolesti

Na temu konkurentnosti Hrvatske u svijetu bila je i zasebna panel rasprava, a bivši hrvatski ministar gospodarstva Davor Štern kaže kako je najveća strateška pogreška napravljena u posljednjih 20-ak godina nemogućnost uvoza kapitala i intelekta.

“Izgubili smo intelektualce, dođe tu i tamo koji IT putnik, ali nedostaje nam ljudi koji će moći implementirati ono što svijet nudi.”

Makroekonomistica i profesorica Vedrana Pribičević pak kaže kako postoji bojazan da će Hrvatska oboljeti od, tzv. portugalske bolesti.

“To je predivna zemlja za život, ima dobra sveučilišta…, ali iz nje se ljudi iseljavaju. Oni nisu uspjeli ostvariti rast izvozom onih usluga koji zapravo omogućuju i transfer tehnologije. Hrvatska se oslanja na turizam, ali to je djelatnost koja nije visokotehnološka i čeka nas scenarij Portugala ako nešto ne promijenimo”, pojašnjava pa dodaje kako bi najveći učinak na dugoročnu konkurentnost, kod nas, imala internacionalizacija visokog obrazovanja.

“Glavni problem hrvatske ekonomije je transfer znanja sa sveučilište u tvrtke. Pogledajte samo tko su najveći inovatori u SAD-u, to su ljudi koji su imigrirali u Ameriku da bi otvorili tvrtke i kasnije samo rasli. Mislim da je to najteža reforma od svih jer moramo sami sebe disrupirati.”