Dok Vlada važe s kojih će 20-ak prehrambenih proizvoda proširiti sadašnju listu od 30 artikala s administrativno ograničenim cijenama, inflacija hrane koja se u novije vrijeme tempom ponovno udaljava od prosjeka EU potaknula je i građanske inicijative.

Društvenim mrežama šire se pozivi da se ovog petka bojkotiraju trgovine. Takve akcije građanskog neposluha u Hrvatskoj dosad zapravo nismo često viđali. Ova je navodno pokrenuta iz redova potrošačkih udruga, a neki inicijatori i podupiratelji pozivaju se na primjere iz nekih drugih zemalja.

Ipak, te akcije drugdje su uglavnom bile selektivne, s fokusom na određene kompanije ili brendove, poput npr. talijanske koja se usmjerila prema jednom proizvođaču tjestenine ili britanske koja je otpor adresirala na gorivo. I u ovdašnjoj udruzi “Halo, inspektore”, doduše, navode se neke konkretnije mete bojkota (teleće meso), ali plan za petak zapravo je zamišljen široko.

“Općeprihvaćen je mit da hrvatsko društvo nema kulturu prosvjeda, no bilo je dosta uspješnih lokalnih i nacionalnih prosvjeda u zadnja tri desetljeća. Ipak, dva poziva na bojkote trgovina iz 2008. godine – jedan opći zbog visoke inflacije, a drugi prema slovenskoj robi zbog blokiranja hrvatskih pregovora za ulazak u EU – nisu bili previše uspješni”, podsjeća Nikola Petrović, znanstveni suradnik na Institutu za društvena istraživanja.

Za uspjeh nekog prosvjeda potrebno je, kaže, nekoliko faktora: opće ogorčenje građana, dobra organizacija i usmjerenost prosvjeda prema nekoj vidljivoj figuri. I sam pojam bojkota dolazi od prezimena, Boycott, engleskog veleposjednika kojeg su izolirali irski zemljoradnici zakupci, navodi naš sugovornik. Dodaje i kako je u aktualnom slučaju politički zanimljivo da je Domovinski pokret podržao bojkot, a da je Vlada nedavno najavila mjere ograničavanja cijena.

“To bi moglo ublažiti usmjerenost nezadovoljstva zbog posljedica inflacije na Vladu, a što je u mnogim zemljama na zadnjim izborima srušilo vlast. S druge strane, postoji opća ogorčenost građana zbog dugotrajne inflacije koja je među najvišima u EU”, objašnjava.

Domaće je skuplje?
Prema anketama koje su ovih dana otvorili neki portali, za sudjelovanje u akciji je i 90 posto sudionika ankete, ali teško da se itko zanosi baš slikom polupraznih trgovačkih lanaca. U tom smislu već se čuju i svojevrsne rezerve prema samoj inicijativi. Neki joj spočitavaju ad hoc karakter i manjak fokusa, drugi kažu kako bojkot teško može dati rezultata ako će se kupnja samo prebaciti s petka na dan prije ili poslije. Ukratko, da bi dao rezultata morao bi potrajati malo dulje, podsjetio je ovih dana Drago Munjiza, savjetnik za područje maloprodaje.

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

Iz Centra za edukaciju i informiranje potrošača kažu da “ako taj oblik građanskog aktivizma ne stane na jednom danu već se nastavi s akcijama, na kraju bi mogao postići više nego Vladine mjere”. U takav scenarij, doduše, mnogi ipak sumnjaju, kao što su mnogi s podsmijehom nedavno dočekali i metaforu o pečenju kiflica ministra Ante Šušnjara.

Isto tako, neki promatrači podsjećaju da smo uz znatno manju domaću proizvodnju hrane u odnosu na potrošnju osuđeni na uvoz, a na maloprodajnom tržištu prevladavaju veliki trgovački lanci u stranom vlasništvu. No, kad je riječ o cijenama npr. domaći poljoprivredni proizvodi uglavnom su i skuplji.

Petrovič je mišljenja da će uspjeh bojkota ponajviše ovisiti o organizacijskoj sposobnosti udruga potrošača “koje su dosta kasno krenule u akciju i koje bi jedino snažnim intenziviranjem kampanje u posljednjim danima ili nizom bojkota u predstojećim mjesecima mogle postići veći uspjeh”. Kako bilo, inflacija hrane slojevit je problem koji nije od jučer niti je lako rješiv.

Proizvođačke cijene kaskaju
Ovih je dana Nenad Bakić, poduzetnik, analitičar i aktivist, na društvenim mrežama podijelio usporednu sliku cijena hrane od kraja 2020. do danas u Europskoj uniji i kod nas, koja jasno upućuje na značajno veće poskupljenje u Hrvatskoj. Tako navodi da je npr. kruh u promatrane četiri godine u Uniji poskupio u prosjeku za 35 posto, a kod nas 61 posto. Cijene jaja u prosjeku su u EU danas veće nego prije četiri godine za 43 posto, kod nas za 63. A slično vrijedi i za voće (26 prema 40%) ili ribu i morsku hranu (26 prema 39%).

Kod svježeg mlijeka i šećera kumulativni je rast cijena u tom razdoblju u Hrvatskoj bio tek neznatno veći nego u EU (40 prema 38% kod mlijeka odnosno 51 naspram 50% kod šećera). U RH je pak podjednako kao u EU poskupjelo meso peradi (prosječno 32%), dok su npr. cijene piva, sokova ili kategorije ulja i masnoća kod nas poskupjeli manje nego u EU (što, doduše, u slučaju ulja ne vrijedi za maslinovo).

Ukupno gledano, kategorija hrane (uključujući i pića) od kraja 2020. do kraja prošle godine kod nas u prosjeku bilježi rast od 45 posto (u Uniji 33%). To je znatno više od ukupne inflacije u Hrvatskoj koja je u tom razdoblju kumulativno iznosila nešto manje od 29 posto, napominje Bakić uz napomenu da su istovremeno proizvođačke cijene u Hrvatskoj rasle značajno manje (27%) nego u EU. (34%). No, to opet priču vraća na strukturna obilježja inflacije i ukupne ekonomije.