Bio je 7. listopada 1892. godine kada je geometar Vjekoslav plemeniti Meichsner od uprave grada Šibenika zatražio dozvolu za gradnju nove kuće na rijeci Krki, koju je i dobio 2. prosinca iste godine. Meichsner je u nadolazećim godinama pripremio nacrte i projekte za gradnju prve hidroelektrane te dalekovoda za prijenos i gradske mreže za rasvjetu. Godinu dana poslije, nakon obavljenih očevida i javnih rasprava, Meichsneru je dodijeljena koncesija za iskorištavanje vode rijeke Krke.
Sustav, čiji su investitori i graditelji osim Meichsnera bili i gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk te njegov sin Marko, pušten je u pogon 28. kolovoza 1895. godine. Bio je to prvi cjeloviti hrvatski elektroprivredni sustav i jedan od prvih te vrste u svijetu.
Naime, Hidroelektrana Krka na slapovima rijeke Krke uvrštena je na popis povijesno važnih inženjerskih iskoraka u svijetu (IEEE-ov program Milestone) kao najstarija izmjenična hidroelektrana na ovom prostoru – samo tri dana “mlađa” od hidroelektrane na slapovima Niagare. U doba kada su veliki gradovi poput Londona i Rima imali jednofazne sustave, Šibenik je imao dvofazni sustav Krka-Šibenik. Od tog događaja prošlo je točno 130 godina.
Istodobno teče i povijest Hrvatske elektroprivrede, nacionalne energetske tvrtke koja se više od jednog stoljeća bavi proizvodnjom, distribucijom i opskrbom električnom energijom, u posljednjih nekoliko desetljeća i distribucijom i opskrbom kupaca toplinskom energijom i prirodnim plinom, dok posljednjih godina posluje u skladu s devizom “100% predani načelima ekološki prihvatljive proizvodnje, energetske učinkovitosti i održivog poslovanja”.
No tim imperativima budućnosti prethodio je cijeli niz važnih koraka na dugom putovanju. Nakon “čuda na Krki” novo je povijesno poglavlje ispisano točno dva desetljeća poslije, a riječ je o Hidroelektrani Kraljevac, prvoj hidroelektrani na rijeci Cetini, smještenoj 21 km uzvodno od ušća Cetine u more, kod mjesta Zadvarje u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Puštena je u pogon 19. ožujka 1912. i tada je, a i više godina poslije, prema instaliranoj snazi i proizvodnji bila najveća hidroelektrana u jugoistočnoj Europi i jedna od najvećih u cijeloj Europi.
Povijest planiranja, projektiranja i gradnje Hidroelektrane Kraljevac svjedoči duh ujedinjene Europe i mnogo godina prije nastanka Europske unije. Krajem 19. stoljeća Austro-Ugarska Monarhija počela je istraživati mogućnosti iskorištavanja hidrološkog potencijala Cetine, posebice u kanjonu rijeke, blizu Zadvarja. Njemačka tvrtka Schuckert&Co, jedna od tvrtki preteča današnje tvrtke Siemens, još 1897. izradila je osnovni projekt za korištenje znatnog prirodnog pada na vodopadu Gubavica, a prvi pravi projekt izradili su inženjeri Dešković & Wagner 1899. godine. Belgijski stručnjak Macquet 1902. godine obrađuje pet varijanti iskorištenja vodnog potencijala na dijelu Cetine nizvodno od Trilja i predlaže kao najpovoljniju varijantu sličnu današnjoj hidroelektrani Zakučac.
Temeljem projekta dvojca Dešković & Wagner, austrijsko društvo Wasserwerke iz Beča dobiva 1904. godine vodopravnu koncesiju za korištenje koncentriranog pada Gubavica. Detaljan projekt za gradnju Hidroelektrane Kraljevac izradio je 1906. godine u Ženevi švicarski inženjer Charles de Halle, a modificirao ga je generalni direktor tvrtke Sufid, ing. E. Cairo. HE Kraljevac i danas, nakon stoljeća rada, u hrvatski elektroenergetski sustav isporučuje dragocjene kilovatsate certificirane zelene električne energije.
Početak toplinarstva u Hrvatskoj veže se uz 1954. godinu. Nakon što je četiri godine prije završena gradnja vrelovoda za prijenos tople vode iz Električne centrale za ogrjevne potrebe tvornice Rade Končar, u Centrali je 1954. godine izgrađena toplinska stanica. U prosincu 1954. puštena je ogrjevna toplina za tvorničke prostore Rade Končara, čime je počeo intenzivan razvoj toplifikacije Zagreba.
Kada je riječ o istoku zemlju, važna godina je 1974., kada je u sklopu Elektroslavonije Osijek počela distribucija i opskrba plinom. Naime, višegodišnja rudarsko-geološka istraživanja Slavonije, Baranje i Srijema urodila su plodom 1968. godine, kada je otkriveno naftno-plinsko polje Beničanci, a otkriće čistog plinskog polja Bokšić-Lug u travnju 1973. omogućilo je revitalizaciju plinarstva u Slavoniji. Već 1974. godine u proces plinofikacije regije uključila se Elektroslavonija Osijek gradnjom plinskoturbinske elektrane u Osijeku. Od iste godine građeni su magistralni plinovodi, mjerno-regulacijske stanice, mjesne plinovodne mreže, distribucijske stanice i odorizacije plina, a plinska postrojenja puštana su u pogon diljem podravskog dijela Slavonije.
A onda je, 1981., s radom počela Nuklearna elektrana Krško. Prva istraživanja na Krškome polju, kad je to područje postalo moguća lokacija za nuklearnu elektranu, obavila je radna skupina Poslovne udruge energetike Slovenije u razdoblju od 1964. do 1969. godine. Investitori nuklearne elektrane bile su Savske elektrane Ljubljana i Elektroprivreda Zagreb, koje su s investicijskom skupinom obavile pripremne radove, raspisale natječaj i odabrale najpovoljnijega ponuđača.
Investitori su sklopili ugovor o nabavi opreme i gradnji nuklearne elektrane snage 632 MW s američkim poduzećem Westinghouse Electric Corporation, projektant je bilo poduzeće Gilbert Associates Inc., izvođači radovi bila su domaća poduzeća Gradis i Hidroelektra, a montažu su obavili Hidromontaža i Đuro Đaković. Početkom prosinca 1974. položen je kamen temeljac Nuklearne elektrane Krško, koja će desetljeće poslije dobiti dozvolu za redoviti rad.
Nakon što je desetljećima poslovalo najprije Banovinsko električno poduzeće (BEP), potom Državno električno poduzeće (DEP) i Električno poduzeće Hrvatske (ELPOH), naposljetku je, u osvit mlade hrvatske države, 1990. osnovano Javno poduzeće Hrvatska elektroprivreda (HEP), koje će već dogodine pretrpjeti teška ratna razaranja elektroenergetskih objekata. Ipak, u najtežim uvjetima Domovinskog rata u pogon će biti pušten 400 kV dalekovod TS Meline (Rijeka) – TS Tumbri (Zagreb), u Dalmaciji će biti instalirano oko 120 MW interventnih dizelskih i plinskih elektrana, izgrađena otočna veza 110 kV TS Melina (Rijeka) – Krk – Rab – Pag – Zadar, a 1995. završena je sanacija i dogradnja brane Peruća.
Ratna povijest Peruće počinje okupacijom brane i strojarnice HE Peruća 17. rujna 1991., nakon čega je neprijatelj zatvorio zatvarač na temeljnom ispustu, a podignuo preljevni zatvarač. Time je spriječeno ispuštanje vode iz akumulacije, koju koriste nizvodne hidroelektrane, tako da je krajem prosinca razina vode u njoj dosegnula kritičnu razinu te ugrozila branu. Prijetilo je prelijevanje glinene jezgre i krune brane. Na pregovorima s neprijateljem 1. siječnja 1992. godine spušten je preljevni zatvarač za 90 cm, čime je taj rizik donekle smanjen.
Međutim, u injekcijskoj galeriji i preljevnoj građevini ostalo je 20 do 30 tona eksploziva. U srpnju 1992. godine UNPROFOR preuzima potpunu kontrolu i odgovornost za objekt, no unatoč obećanjima međunarodnih promatrača, 27. siječnja 1993. u poslijepodnevnim satima okupatori su zauzeli objekt. Sljedećeg dana, 28. siječnja, snage UNPROFOR-a napuštaju elektranu, a postrojbe Hrvatske vojske uspjele su potisnuti neprijatelja, koji je prigodom povlačenja aktivirao eksploziv.
Pripadnici Jugoslavenske armije i pobunjenih srpskih snaga aktivirali su eksploziv u kontrolnoj galeriji brane Peruća. Brana se dijelom ulomila, voda je prodrla u njenu unutrašnjost, teško je oštetila i prijetila potpunim uništenjem te poplavom cijelog nizvodnog toka, sve do Omiša. Bio je to jedinstven primjer katastrofičnog ratnog čina i rušilačkog scenarija protiv civilnog stanovništva. Srećom, istog dana stručnjaci HEP-a došli su na Peruću te djelovali hitno i učinkovito. Otvoren je temeljni ispust i omogućen protok vode iz jezera. Katastrofa je izbjegnuta. Tijekom 1993. sanirani su i pušteni u pogon agregati. Zbog teško oštećene brane tijekom te i sljedeće godine razina akumulacije je vrlo niska, agregati rade s minimalnom snagom od 1,8 MW, odnosno ispod tehničkog minimuma. U kolovozu 1993. počela je sanacija brane. Brana je nadvišena za 1,5 metara, čime je povećana zapremina akumulacije za 33 milijuna m3, a obnova je završila 1995. godine. Nakon te prve faze, u kojoj je prije svega sanirana brana, zbog lošeg stanja opreme počela je zamjena i obnova energetske opreme.
Hrvatska elektroprivreda d.d. od 2002. preoblikovana je u HEP grupu, koja preuzimanjem projekta SE Cres (6,5 MW) 2018. pokreće ciklus ulaganja u sunčane elektrane i vjetroelektrane. Dogodine HEP postavlja i prve punionice za električna vozila na autocestama, a krajem godine u rad je pustio 100. ELEN punionicu.
Potom je 2020. u rad puštena SE Vis (3,5 MW), u tom trenutku najveća sunčana elektrana u Hrvatskoj, a ubrzo s radom počinje i Vjetroelektrana Korlat (priključne snage 58 MW) te sunčane elektrane Kaštelir 2, Marići i Kosore Jug, Vrlika. Uspješan niz nastavlja se 2022., kada je s redovnom proizvodnjom počela SE Obrovac (8,5 MW instalirane i 7,35 MW priključne snage), sedma sunčana elektrana u portfelju HEP-a, a početkom ove godine s pokusnim je radom počela sunčana elektrana Črnkovci – jubilarna, deseta sunčana elektrana priključena na mrežu. U 2025. godini HEP planira snažnije pokrenuti aktivnosti na razvoju projekata skladištenja energije, što je jedan od ključnih elemenata za provedbu energetske tranzicije Hrvatske, a te aktivnosti razvijaju se u tri smjera, koji uključuju reverzibilne hidroelektrane, baterijske spremnike i zeleni vodik.
Sukladno ciljevima Pariškog sporazuma te europske klimatske i energetske politike o povećanju udjela obnovljivih izvora, smanjenju emisija stakleničkih plinova i povećanju energetske učinkovitosti, HEP će do 2030. godine povećati udjel obnovljivih izvora energije s 35 na 50 posto. Taj cilj planira postići revitalizacijom, odnosno povećanjem snage i proizvodnje postojećih hidroelektrana, gradnjom novih hidroelektrana i ulaganjima u ostale obnovljive izvore energije – elektrane na šumsku biomasu, sunčane elektrane i vjetroelektrane te gradnjom visokoučinkovitih kombi-kogeneracijskih postrojenja. HEP grupa kontinuirano smanjuje emisije onečišćujućih tvari u zrak i stakleničkih plinova iz svojih izvora, a u blizini HEP-ovih izvora uspostavljene su i mreže za praćenje kvalitete zraka.
– Glavni su ciljevi HEP-a u idućem razdoblju efikasna realizacija investicijskih projekata i provedba energetske tranzicije gradnjom vlastitih izvora te jačanjem mreže radi prihvata novih obnovljivih izvora energije drugih energetskih subjekata, poduzetnika i građana. Time ćemo odigrati ključnu ulogu u jačanju energetske neovisnosti Republike Hrvatske na načelima održivog razvoja i u skladu sa smjernicama klimatsko-energetske politike Europske unije. Naše investicije, kao i investicije drugih poduzetnika, a koje će se moći realizirati zahvaljujući ulaganjima HEP grupe u mrežu, omogućit će provedbu zelene tranzicije Hrvatske te će pozitivno utjecati na stabilnost i rast hrvatskoga gospodarstva – poruka je predsjednika Uprave HEP-a Vice Oršulića.
