Začudio se toliko velikoj buci oko izjena zakona, kada je i u starome zakonu pisalo da Hrvatska ulaskom u EU treba prodati sve osim 25 posto plus jedne dionice INA-e. Rekao je kako je privano vlasništvo uvijek efikasnije jer odgovara dioničarima i dionicima, a ne politici. Uostalom, država uvijek može imati arbitrarni utjecaj na svaku kompaniju koja djeluje na teritoriju države.

Odgovorio je na formulu iza koje se kriju protivninci takvih rješenja „nacionalni interes“. Obično se radi o vrlo partikularnim interesima dionika. U ovom slučaju su to dio radnika, dio dobavljača, a najviše politika koja je navikla imati kompanije kao bankomat za svoje potrebe. Potrošači, u tržišnoj ekonomiji, su također legitimni dionici, a njima je u interesu konkurentna INA-a. Ona je u interesu i poreznim obveznicima, što će više profita imati, veći će biti njena porezna uplata, rekao je Grubišić.

Objasnio je kako u svakoj privatnoj kompaniji postoji oko 5 do 10 posto rezerve radne snage. Ako je u privatnima tako, gdje je fokus na profitu, onda možemo zamisliti kako je u javnim tvrtkama tome slučaj uvećano za tri puta. Osvrnuo se i na sindikate koji pokušavaju zaustaviti racionalizaciju poslovanja rekavši kako je takvo suprotstavljanje, u konačnici, uvijek na račun drugih radnika.

Na pitanje što učiniti s javnim tvrtkama, pogotovo s onom za koju Europska komisija već duže vrijeme zahtijeva da se podijeli na infrastrukturu, proizvodnju i distribuciju, te posljedično privatizira neinfrastrukturni dio, Grubišić je rekao kako, ako je velik otpor u javnosti za privatizacijom, treba neinfrastrukturne dijelove HEP-a dati privatnoj tvrtki u koncesiju. IPO je ocijenio lošijim rješenjem, jer će se na njega javiti mirovinski fondovi, koji su također pod nekim utjecajem politike. Privatni kapital je rješenje, jer on odgovara profitu.

Općenito, nacionalni je interes tržišna ekonomija, u kojoj će potrošaći imati dobar izbor jeftinih usluga, a država neće birati pobjednike i gubitnike, zaključio je Grubišić.