Cijene hrane u Hrvatskoj i dalje se ne smiruju, odnosno cijene za potrošače i dalje divljaju unatoč činjenici da je na globalnoj razini došlo do velikog pada cijena, a slično je i na gotovo svima tržištima EU.

Na to ukazuju brojni statistički pokazatelji, ali je u razgovoru s običnim potrošačima u Hrvatskoj i dalje primjetan gnjev što cijene rastu, a što se posljednjih dana izrazito vidi, primjerice na prvom voću i povrću koje dolazi iz domaće proizvodnje – poput jagoda, trešanja, i ranog povrća. Iako potrošači u Hrvatskoj u nekim istraživanjima ističu kako im je financijska slika sve bolja, inflacija te rast cijena i dalje su im vodeći izazovi, pri čemu i dalji ističu kao problem upravo rast cijena hrane.

 Tako su rezultati istraživanja MasterIndex koje je za Mastercard u ožujku provela agencija Improve, pokazali da većina ispitanika u Hrvatskoj ističe da ima stabilnu ili poboljšanu financijsku situaciju, u usporedbi s prošlom godinom, pa se više troši, primjerice, na putovanja i restorane. Zabilježeno je povećanje potrošnje u gotovo svim kategorijama, a i dalje se najveći dio prihoda troši na hranu i piće (prosječno 234 eura mjesečno po ispitaniku).

Čak 83 posto građana ističe da su poremećaji na tržištu i inflacija utjecali na povećanje mjesečne potrošnje u kućanstvu, a sve više se troši na prehrambene namirnice za pripremu kod kuće (68 posto).

Građani su pronašli načine za uštedu kroz kupnju na akcijama (93 posto) te usporedbu cijena (88 posto). Iako su, kako pokazuje istraživanje, vidljivi značajni pomaci u percepciji financijske situacije, u odnosu na prethodnu godinu, inflacija i rast cijena su i dalje na vrhu liste briga građana Hrvatske – s 58 posto ispitanika koji to ističu kao glavni problem.

Rast cijena hrane u Hrvatskoj 4,5 posto

Iako se globalne cijene hrane smiruju i u travnju su, prema FAO indeksu, bile u odnosu na prošlogodišnji travanj niže za čak 9,6 posto, na hrvatskom tržištu se to baš i ne primjećuje. Potrošačke cijene u eurozoni porasle su u travnju istim tempom kao i u prethodnom mjesecu, a u Hrvatskoj je njihov rast bio gotovo dvostruko snažniji od prosjeka u eurozoni zoni.

U travnju je godišnja stopa inflacije u eurozoni, iznosila 2,4 posto, kao i u ožujku, dok je u istom mjesecu prošle godine dosezala čak sedam posto. Svježa hrana ponovo je poskupjela, za 1,3 posto, dok je u ožujku bila pojeftinila prvi puta od lipnja 2021. godine, i to za 0,5 posto. Hrvatska je s rastom potrošačkih cijena u travnju, za 4,7 posto u odnosu na isti lanjski mjesec u samom vrhu, dok su cijene u ožujku uvećane za 4,9 posto, najsnažnije u eurozoni.

Indeks potrošačkih cijena DZS pokazuje da su cijene u Hrvatskoj u travnju porasle za 3,7 posto u odnosu na isti prošlogodišnji mjesec. Na mjesečnoj razini uvećane su za 0,7 posto. Promatrano prema glavnim komponentama, usluge su poskupjele za 6,3 posto, hrana, piće i duhan 4,5 posto, industrijski neprehrambeni proizvodi bez energije dva posto, a energija 1,1 posto.

Zašto je hrana skupa?

Agrarni analitičar iz tvrtke S-GRAIN BI Robert Jurišić ističe kako se svjetsko tržište burzovnih poljoprivrednih roba prošle godine stabiliziralo, nakon Covida i rata u Ukrajini.

“Došli smo u stanje novog normalnog, jer je prošle godine došlo do trenda pada svih cijena inputa i outputa, odnosno tržište se vratilu u normalu. Cijene su se u svijetu vratile na razinu pretpandemijskih, a to je trajalo do ožujka ove godine, kada je ponovo došlo do blagog rasta cijena burzovnih roba, kaže Jurišić. Prema njegovim riječima u Hrvatskoj pad cijena hrane ide nešto sporije, zbog inflacije i činjenice da smo država koja je jako ovisna o uvozu hrane.

“Tržište u Hrvatskoj je prihvatilo cijene koje su na policama. Potrošači su ti koji očito nisu kaznili proizvođače i trgovce, koji su teret rasta svih svojih troškova (radna snaga, sirovine i dr.), očito prebacili na potrošača. U Hrvatskoj je primjetan rast potrošnje, a to će dodatno rasti dolaskom turističke sezone pa ne očekujem da će cijene padati”, kaže Jurišić, koji ističe kako dio naših problema vezanih za visoke cijene hrane, treba tražiti i u nekonkurentnoj poljoprivredi, ali i uvoznoj inflaciji koja je sa robama koje nam fale donijele i rast cijena.

Problemi poljoprivrede – ključni

Kada danas promatramo strukturu naših poljoprivrednih gospodarstava, ali i rezultate proizvodnje možemo vidjeti da se ona vrlo sporo i nedovoljno mijenja kako bi bila sposoban prilagođavati se za snažniji nastup na tržištu i ostvarenje boljih rezultata. I to je možda i jedan od glavnih i ključnih razlog što su cijene u Hrvatskoj i dalje visoke i imam nestabilno tržište hrane. Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe, ponuda je slaba, te smo izuzetno ovisni o uvozu i zbog toga osjetljiviji na sve poremećaje koji se događaju na globalnom tržištu.

“Veličina OPG-a je i dalje nepovoljna jer imamo malu prosječnu površinu od sedam ha po gospodarstvu, a preko 70 posto poljoprivrednika obrađuje manje od pet ha. Samo 2,8 posto ih obrađuje više od 50 ha. Kada znamo da u našoj poljoprivredi prevladava proizvodnja žitarice i uljarica onda su tako male površine potpuno nesukladne potrebama poljoprivrednika. Ekonomska vrijednost poljoprivrednih gospodarstva nam je dva i pol puta niže od prosječne u EU i viša je samo od Rumunjske i Malte od svih zemalja EU.

 Potpore predstavljaju najznačajniji čimbenik za stabilizaciju dohotka, a one (bez investicijskih) čine gotovo 60 posto ostvarene neto dodatne vrijednosti”, ističe konzultantica Zvjezdana Blažić, koja često ukazuju da je upravo nepovoljna struktura hrvatske poljoprivrede i glavni generator nestabilnosti tržišta hrane.

Iako u poljoprivredi dominiraju mali OPG-i, svi podaci pokazuju kako je značaj poljoprivrednih tvrtki, koje raspolažu sa daleko manje zemlje u odnosu na OPG-e, i dalje velik i nadmašuje utjecaj malih proizvođača – kada je riječ o produktivnosti, prinosima u proizvodnji, izvozu te općenito efikasnosti u proizvodnji i prodaji.

 To najbolje ilustrira podatak da je, prema podacima DZS-a, vrijednost otkupa i prodaje svih poljoprivrednih proizvoda u 2023. godini iznosila je 1,45 milijardi eura, a od toga je vrijednost prodaje iz vlastite proizvodnje poslovnih subjekata iznosila 916,6 milijuna eura ili 63,2 posto, dok je vrijednost otkupa od OPG-a bila 534,2 milijuna eura ili 36,8 posto.

 U usporedbi s 2022. vrijednost otkupa i prodaje pala je za 8,4 posto, pri čemu je kod poslovnih subjekata ona ostala ista, dok je otkupa od OPG-a pao za čak 19,9 posto. Samo godinu dana ranije vrijednost je bila 1,58 milijardi eura, pri čemu su poslovni subjekti imali udjel od 57,9 posto, a OPG-u 42,1 posto. Prošle godine, nakon nekoliko godina rasta, ponovo smo imali pad vrijednosti poljoprivredne proizvodnje i to za 7,4 posto u odnosu na godinu ranije – vrijednost proizvodnje u 2023. je iznosila tri milijarde eura.

Izvozna konkurentnost

Prema riječima Zvjezdane Blažić, kretanja pokazuju da nema povećanje proizvodnje. Neki od najznačajnijih proizvoda kao mlijeko, svinjsko meso, voće, vino, gotovo sve vrste povrće imaju trend pada, a većina biljnih proizvoda pokazuje i dosta snažne oscilacije jer još uvijek zaostajemo za tehnologijama koje uklanjaju rizike od vremenskih ekstrema i nepogoda, a za tržišne rizike imamo vrlo malo prilagođenih instrumenata kojima bi te rizike barem ublažili.

“Vrijednost poljoprivredne proizvodnje je zadnje dvije godine značajno rasla, ali u prvom redu kao rezultat rasta cijene poljoprivrednih proizvoda. Prema strukturnim pokazateljima, poljoprivredu još uvijek odlikuju manja produktivnost rada, manja učinkovitost te niži faktorski dohodak i kupovna moć u odnosu na prosjek EU-a”, ističe Blažić.

Nasuprot proizvodnji, izvozna konkurentnost poljoprivredno-prehrambenog sektora raste. Od pridruživanja EU konkurentnost poljoprivredno prehrambenih proizvoda nam je znatno porasla. Tako je 2013. godine izvoz bio 1,2 milijarde eura, a u 2022. je narastao na 3,5 milijarde eura (gotovo tri puta). Uvoz je u istom razdoblju rastao sa 2,1 milijarde na čak 5 milijarda eura (242 posto).

Deficit vanjskotrgovinske razmjene narastao je na gotovo 1,5 milijardi eura, dok se u 2024. popeo na čak 1,9 milijardi eura, u usporedbi sa 730 milijuna eura iz 2012. godine, ističe Blažić. Prema njezinim riječima, zadnje tri godine rast izvoza bio je uvjetovan rastom cijena, a ono što zabrinjava je što smo postali zemlja izvoznica sirovina, a uvozimo gotove proizvode s visokom dodanom vrijednosti.

 “Hrvatska već godinama povećava uvoz mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda, voća, povrća, šećera te proizvoda poljoprivredno prerađivačke industrije. Najviše uvozimo svinjsko meso. Kukuruz, pšenica i soja su nam glavni izvozni proizvodi. Značajne rezultate postižemo u izvozu riba, čokolade, pekarskih proizvoda, ulja, proizvoda na bazi duhana, konzerviranog mesa, umaka, začina i juhe, vode, živih goveda i svinja. Najznačajnija izvozna tržišta su susjedne zemlje Italija, Slovenija, BiH, Srbija, Mađarska. U Italiju najviše izvozimo žitarice i uljarice, a u ostale zemlje razne prehrambene proizvode. Najviše uvozimo iz Njemačke, Italije, Mađarske, Slovenije, Nizozemske.

Ograničen plasman

Blažić ističe kako smo još uvijek u izvozu uglavnom ograničeni u plasmanu roba na uža regionalna tržišta. Također, naši proizvođači naročito manji koji nisu udruženi, nemaju gotovo nikakvu mogućnost osigurati plasman svojih roba i zbog nedostatnih količina, često i neujednačene kvalitete i cijene.

Za razliku od toga prehrambena industrija ima svoje adute u kvalitetnim i prepoznatim proizvodima, ali također nastupa uglavnom na tradicionalnim tržištima. Nekolicina, uglavnom većih, kompanija je prisutna na tržištu EU pa i globalno. No to je manji broj proizvoda i najčešće se ti proizvodi plasiraju na tzv. etno tržište koje pokriva potrebe naše dijaspore i iseljenih stanovnika iz područja regije.

“Za jačanje konkurentnosti na domaćem tržištu značajno je povećanje proizvodnje, povećanje produktivnosti i nove investicije. Poboljšanje konkurentnosti i izvoza dugoročno će biti teško ostvarivo bez ulaganja u istraživanja i razvoj tržišta kao i ulaganja u istraživanja i razvoj novih proizvoda. Inovacije su i na europskoj razini prepoznate kao ključni čimbenik povećanja konkurentnosti europske proizvodnje hrane. Zato je potrebno uložiti i značajna sredstava u nove preradbene kapacitete koje smo uništili, ali među ostalim i u marketing na inozemnim tržištima”, ističe Blažić.