Prije punih devet godina tada novopečeni čelnik Europske središnje banke Mario Draghi odaslao je svijetu povijesno “whatever it takes”, poruku da će ECB u okviru svojeg mandata svim oružjima spašavati euro, tada ozbiljno poljuljan dužničkom krizom.

Gotovo desetljeće kasnije zajednička europska valuta je spašena, dužničku krizu zamijenila je ona pandemijska. A, Hrvatska koja za Draghijevog govora još nije ni bila članica Unije, danas stoji pred vratima eura.

“U okviru našeg mandata učinit ćemo sve što je potrebno za spas eura. I vjerujte mi, to će biti dovoljno”, rekao je Draghi u srpnju 2012. u slavnom govoru kojim je taj financijski lisac nakon što je prethodno prošao top pozicije Svjetske banke, Goldman Sachsa sve do one guvernera središnje banke Italije, na koncu osvojio povjerenje svjetskih tržišta.

Nedugo kasnije uslijedila su konkretna djela i ECB je lansirao novi monetarni program otkupa državnih obveznica zemalja eurozone.

U kasnijim analizama stručnjaci će reći da je sam govor u kojem je Draghi euro usporedio s letom bumbara, kao misterijem prirode jer leti iako ne bi trebao, sama najava programa i čvrste predanosti zajedničkoj valuti bile prekretnica u krizi.

Neki su čak otišli i korak dalje, zaključivši da je kao dobar komunikator čelnik ECB-a dobio bitku – bez potrošenog metka.

Nakon dva mandata u Frankfurtu, Mario Draghi vratio se u Italiju gdje danas na poziciji premijera tehnokratske Vlade pokušava susjednu zemlju izvući iz Covid 19 krize. ECB pak, pod uzdama Christine Lagarde, bivše šefice Međunarodnog monetarnog fonda, nastavlja aktivno oblikovati tržišna očekivanja i ključan je stup europskog gospodarstva.

Uz nekoliko mjeseci zakašnjenja zbog fokusa na pandemiju, u kojoj iz Frankfurta i dalje postojano dolaze poruke na tragu čvrste predanosti euru, nedavno je (nakon višemjesečne revizije) promijenjena strategija monetarne politike. U povijest je otišla definicija inflatornog cilja eurozone “blizu, ali ispod dva posto” već se po novom gađa opći rast cijena od točno dva posto godišnje u srednjem roku.

Većini to vjerojatno nije pretjerano bitno, no iz perspektive krhkog oporavka, kriza i činjenice da je inflacija ostala daleko ciljane proteklih deset godina, za monetarnu politiku znači širi arsenal za podešavanje očekivanja i oblikovanje programa.

Hrvatska je u jeku pandemije, u ljeto 2020. kratko po izlasku iz općeg ‘lockdowna’, ušla u čekaonicu za euro, Europski tečajni mehanizam.

Bez sumnje velik uspjeh nakon provedene fiskalne konsolidacije koja je preokrenula uzlazne trendove rasta javnog duga i deficita, ulaz u ERM II gotovo istog časa pokazao je što znači biti pod (djelomičnom) zaštitom velikog kišobrana eura.

Kao maloj i otvorenoj zemlji u kojoj (realno) ne postoji povjerenje u vlastitu valutu na prve znakove krize uslijedila su kolebanja tečaja, bijeg štednje iz fondova i panika na financijskim tržištima.

Pripreme za ulazak u tečajni mehanizam omogućile su (izniman) dogovor o valutnom swapu s ECB-om koji je omogućio stabilizaciju tečaja (koji je u Hrvatskoj sidro za inflaciju) i smirivanje inicijalne panike bez dubokih posezanja za međunarodnim pričuvama.

Zadovoljavanje brojki

Nakon godinu dana života u pandemiji Covida-19 uspjeh fiskalne konsolidacije izbrisao se pod valom 34 milijarde kuna povećanih troškova i izgubljenih prihoda.

U lipanjskom preslagivanju proračuna ministar financija Zdravko Marić predvidio je porast budžetskog deficita s 2,9 posto na 3,8 posto BDP-a u ovoj godini, ali i pad javnog duga s lanjskih 88,7 posto udjela u BDP-u na 86,6 posto.

Unatoč ekonomskoj krizi i izdašnim fiskalnim potporama da gospodarstvo održi glavu iznad vode, u Hrvatskoj uvođenje eura ostaje strateški cilj Vlade Andreja Plenkovića.

No, dok je ulazak u tečajni mehanizam ovisio o ekonomskim i političkim kriterijima, samo uvođenje eura (nakon minimalno dvije godine provedene u mehanizmu) pitanje je zadovoljavanja konkretnih brojki.

U tom smislu nominalni kriteriji konvergencije, odnosno maastriški kriteriji – stabilan tečaj, stabilne kamatne stope, deficit proračuna i razina javnog duga, ne daju puno manevarskog prostora pa će duljina krize i ponovno hvatanje kontrole nad rashodima proračuna biti glavna determinanta uvođenja eura.

Premda zemlja teoretski u tečajnom mehanizmu može provesti neograničeno vrijeme (Danska je takav primjer) boravak u toj čekaonici ipak ‘otvara bokove’ tečajnom riziku jer središnja banka mora održavati vrijednost kune u zadanim granicama plus/minus 15% kretanja prema središnjem paritetu.

Nešto bolje situacija

Bez obzira na neizvjesne brojke i datume, Hrvatska nastavlja pripreme za zamjenu kune eurom pa je prošlog tjedna pala odluka da će zemlju na eurokovnicama predstavljati šahovnica, geografska karta, kuna, glagoljica te Nikola Tesla.

Danas (srijeda) je i 10. sjednica Nacionalnog vijeća za uvođenje eura kao službene valute. Iz trenutačne perspektive čini se gotovo nemogućim da euro postane sredstvo plaćanja u Hrvatskoj od 1. siječnja 2023., što je teoretski najraniji mogući datum uvođenja.

Ključna varijabla u priči bit će nazivnik u toj jednadžbi, bruto domaći proizvod, koji ovisi o raspletu epidemiološke slike i injekciji europskog novca. Dok ta prva ozbiljno kaska za postavljenim ciljevima realno otvarajući mogućnost novih restrikcija zbog delta vala koronavirusa, s europskim novcem je nešto bolja situacija.

Već ovog ljeta očekuje se prva tranša od oko 800 milijuna eura nakon odobrenja Nacionalnog plana oporavka i otpornosti koji na raspolaganje Hrvatskoj stavlja 6,3 milijarde bespovratnih eura. Predviđeni investicijski zamah u kombinaciji sa 76 reformi pogurao bi BDP za 1,5% godišnje u srednjem roku.

Pritom faktor rizika ostaje provedba reformi, gdje povijesno bilježimo minimalne rezultate, a bez kojih se isplata tranši zaustavlja i pod upitnik dovodi (ionako krhka) ekonomska računica.