Hrvatska uvozi više od 50% primarne energije, uvozi oko 30% električne energije, oko 40% plina, uvozi preko 95% nafte i naftnih derivata i uvozi 100% ugljena.

To je krvna slika Hrvatske, dakako u energetskom smislu. Glede navedenog, ekološki osviještena Europa je već donijela niz novih mjera prema kojima članice Europske unije moraju smanjiti svoj uvoz primarne energije ispod 50%. Također se planira do 2020. godine povećati uporabu obnovljivih izvora energije na 20%, te istovremeno smanjiti emisiju štetnih plinova za 20%, dok bi se učinkovitost korištenja energije povećala do 2020. godine na 20%. Procjena je EU da će u 2020. na tehnologijama obnovljivih izvora energije u obrtu, malom i srednjem poduzetništvu biti zaposleno onoliko radnika koliko je sada u automobilskoj industriji. To je pokazatelj kojim putem ide razvijena Europa, te pokazatelj u kojem pravcu treba restrukturirati i hrvatsko (energetsko) gospodarstvo. Ipak, početkom je godine hrvatska javnost bila šokirana i još je uvijek u nevjerici glede ograničenja kvota iz integriranih sunčanih elektrana.

Hrvatski operator tržišta energije (HROTE) je obavijestio sve zainteresirane nositelje projekata da je temeljem zaprimljenih zahtjeva za sklapanje ugovora o otkupu električne energije iz integriranih sunčanih elektrana s danom 31. prosinca 2012. dosegnuta kvota ograničenja od 15 MW za 2013., zapravo prije negoli je godina uopće počela.  Nevjerojatan "hrvatski sindrom", koji se očito istodobno pojavljuje u više različitih područja hrvatskog gospodarstva, već duže vrijeme zahvaća i područje energetike, energetike 21. stoljeća, koja se temelji na obnovljivim izvorima energije, osobito na energiji sunčeva zračenja u dobivanju toplinske, električne pa i rashladne energije. Zar nije izvrsno to što postoji interes građana za ugradnjom integriranih sunčanih elektrana osobito ovih manjih, snage do 10 kW? Što je loše u tome što i Hrvatska ima projektante, instalatere i tvrtke koje proizvode fotonaponske module?

Nije li interes Hrvatske društvo bogatih građana koji debelo izdvajaju za energiju i još će više izdvajati ulaskom Hrvatske u EU? Zašto dio toga novca ne bi ostao u obitelji, gradu, županiji i konačnici u domovini, za bolji život i bolji standard svih građana? Bio bi to dodatak na mirovine, plaće, stipendije, socijalnu pomoć itd. U bilo kojem području hrvatskog gospodarstva, osobito novije hrvatske povijesti, ako želite i počnete nešto raditi istodobno se destruktivna manjina nameće kao legitimna te uvodi većini građana razna ograničenja i kvote, kao u ovom slučaju u proizvodnji energije. Ako prihvatimo logiku znanja i mudrosti kompetentnih stručnjaka koji će raditi u interesu naroda i države, Hrvatska može postati zemljom  izvoznikom ne samo energije već i hrane, te zaposliti u vrlo kratkom roku 100.000 radnika u području energetike i poljoprivrede.