Borislav Škegro, bivši dugogodišnji ministar financija a sada poslovni čovjek, napisao je članak o hrvatskoj pretvorbi i privatizaciji za konferenciju o izazovima dugoročnog razvoja, održanu ovog tjedna u Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. Iznoseći provokativne, uglavnom pozitivne stavove o privatizacijskom procesu, Škegro poziva na argumentiranu i stručnu raspravu o poslu koji je i petnaestak godina nakon početka tema političkih rasprava, istraga i javnih sporenja. U želji da potakne raspravu o kojoj govori Škegro, Poslovni dnevnik donosi šire izvatke iz njegova izlaganja. Tekst i izlaganja drugih sudionika mogu se pronaći na adresi www.zsem.hr.

“Već će i sam naslov ove kratke rasprave izazvati brojne i burne reakcije i neslaganja. Velikim dijelom i zbog toga što je prevladavajuća percepcija učinaka privatizacije provođene u Hrvatskoj iako u osnovi duboko neistinita, upravo suprotna naslovu. Nije pretjerivanje ako se kaže da je ona doslovno poražavajuća, optužujuća, pa čak i ponižavajuća za sve sudionike tog procesa.” Tako započinje izlaganje Borislava Škegre, bivšeg ministra financija i sada partnera u tvrtki Quaestus, pripremljeno za konferenciju o izazovima dugoročnog razvoja Hrvatske koju je ovog tjedna organizirala Zagrebačka škola ekonomije i menedžmenta. U uvodu podsjeća na mnoge negativne epitete koje je stekao proces pretvorbe i privatizacije: pljačka stoljeća, ratni zločin, grabež, tajkunizacija, katastrofa veća od rata… “Ako je uistinu bilo tako, kako je Hrvatska uopće preživjela. I kako to da je njeno gospodarstvo uvijek isticano kao jači adut na putu prema članstvu u EU i NATO-u?” Nasuprot kritičarima, Škegro tvrdi da je privatizacija dala bitno pozitivan i presudan doprinos dugoročnom gospodarskom i društvenom razvitku. U ratnim okolnostima i s nasljeđenom svijesti tipa “radnička klasa je sve ovo stvorila”, suočena s gotovo 3000 pravnih subjekata kao predmeta, privatizacija je u Hrvatskoj provedena, kaže, zadivljujuće uspješno i učinkovito.

200 obitelji
Dodaje da ta ocjena stoji još i više kada se s povijesne distance uspoređuje s privatizacijom u drugim državama, gdje se odvijala u daleko povoljnijim okolnostima i uz stostruko veću zainteresiranost stranog kapitala. Za negativne ocjene, po njegovu mišljenju, najzaslužniji su opozicija i mediji. Opozicija nije mogla parirati Tuđmanu u nacionalnim pitanjima, čak ni u pitanju makroekonomske stabilnosti, pa se zato preuveličavala svaka privatizacijska mrlja. Mediji su to radili zbog čitalaca i gledalaca, a i zbog veza s nekim od aktera privatizacijskog procesa. Primjere ne navodi, osim podsjećanja na tezu iz medija o “Tuđmanovih 200 obitelji” za što tvrdi da je izmišljotina. O tome Tuđman nikad nije govorio, niti je u tom smislu suradnicima davao zadatke. Spominje i slučaj svoje navodne povezanosti s Dukatom i Lukom Rajićem. “Novinari istraživači, na svoju žalost i na moju štetu, nikakve mi dionice nisu našli. Kad sam već stigmatiziran kao vlasnik, da barem ‘keširam’ nešto…” Škegro ocjenjuje da je privatizacija omogućila gospodarski uzlet koji se manjim dijelom osjetio već u devedesetim godinama, a većim dijelom tek posljednjih godina. “Kao primjer uzmimo današnje uspješno prikupljanje poreznih prihoda iznad očekivanja, što ugodno iznenađuje ministre financija. Plod je to prije svega uspjeha privatnog sektora koji je nastajao prije 10 do 15 godina i rastao na zdravim osnovama”, piše Škegro. Kod nas je došlo do brkanja daju paralelnih procesa – privatizacije i procesa duboke krize u koju su već prije zapala gotovo sva bivša društvena poduzeća. Realne investicije u Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj kao njezinu dijelu, počele su padati još davne 1974. i otud tehnološko zaostajanje. “To što su Prvomajska, Jedinstvo, Đuro Đaković ili TLM devedesetih izgubili i ona ‘meka’ tržišta bivšeg socijalističkog, klirinškog lagera, pored gubitka tržišta Jugoslavije, nije imalo nikakve, ama baš nikakve veze s procesom pretvorbe i privatizacije. Njihovi problemi bili bi jednaki, ako ne i veći, da su ostali u društvenom vlasništvu.” “Naivna i djetinjastva očekivanja nekih, a pokvareno podmetanje drugih, stavili su privatizaciji nemoguć zadatak, da u kratkom roku, takoreći odmah, nadoknadi sve zablude i neučinkovitosti socijalizma. Ako to ne uspije, privatizacija je promašaj. Znamo da nije bilo tako”, napisao je Škegro, žaleći što o procesu privatizacije nema dovoljno ozbiljih istraživanja nezavisnih ekonomista.

Uobičajene nezakonitosti
Škegro kaže da je notorno da je i pri privatizacijskim transakcijama bilo uobičajenih nezakonitih postupaka, kako po stupnju, tako i po obliku. “Ni više ni manje nego kod državnih natječaja za dobavu računala, gradnju škola, ili dobavu lijekova i medicinske opreme… Ni više ni manje nego kod svakodnevnih utaja poreza. Ni više ni manje nego kod zloupotreba državnih subvencija. Sve, ali baš sve, treba progoniti bez iznimaka i posebnih tretmana.”Škegro tvrdi da kritičari svjesno zaboravljaju stotine uspješnih primjera u kojima su stotine tisuća malih dioničara po povlaštenim uvjetima ostvarili svoje želje. Namjerno zaboravljaju Plivu, Kraš, Podravku, TDR, Dalekovod, IGH, Tankersku plovidbu, Atlantsku plovidbu, Nikolu Teslu, Inu, HT, HUP Zagreb i brojne slične tvrtke. “Sa zadovoljstvom konstatiram”, zaključuje Borislav Škegro, “da je hrvatsko gospodarstvo već odavno spremno za članstvo u EU i da je bilo njen jak adut u pregovorima. Gospodarstvo u kojem dominira privatno vlasništvo, nakon uspješno provedene privatizacije. O njenim brojnim problemima i otvorenim pitanjima trebali bi ubuduće više govoriti profesionalni ekonomisti, a manje političari i njihovi medijski eksponenti u prljavim izbornim kampanjama.”
(Priredio I. Vukić)

EBRD, MMF i Moody’s nisu imali primjedbi

Ističe kako stanje u gospodarstvu nikad nije bilo predmet kritika u procesu približavanja Europskoj uniji. Upravo obrnuto, još nedovršena privatizacija spominjana je kao nešto što treba što prije apsolvirati. Zapreka pridruživanju za Bruxelles nisu bili osnovni gospodarski pokazatelji ili neprimjerena raspodjela društvenog bogatstva. “Obrnuto, to je jedino čime smo se mogli pohvaliti. Voila! Ili ipak još nije vrijeme za ovaj uzvik?” U odnosu na druge tranzicijske zemlje, hrvatska privatizacija ne odstupa od prosjeka, čak i kad se ne uzmu u obzir hrvatske ratne okolnosti. Neke od najnapadanijih privatizacija (primjerice, prva faza HT-a), dobile su međunarodna priznanja uglednih institucija (Euromoney) za transparentnost i efikasnost. Pliva je 1996. bila prva i dugo godina jedina kompanija iz navedene skupine zemalja koja je izlistana i na londonskoj burzi. “MMF nije imao bitnih primjedbi na privatizaciju u Hrvatskoj. Svjetska banka ih nije imala. EBRD ih nije imao. S&P i Moody’s ih nisu imali. Što ćemo iz toga zaključiti?”