Ponovit ću ono što već gotovo dvije godine komentiram, a zadnji puta sam to komentirao na članke o “skupom plinu” i “privatizaciji među inima i Petrokemije u 2014. godini.
Nesporno je, da je Borealis respektabilna tvrtka u proizvodnji kemijskih proizvoda i posebno i mineralnih gnojiva, no dali je ona “riješenje” za Petrokemiju vrlo je dvojbeno.
To što su oni kupili jednu petinu Neochimia-e u Bugarskoj, ne znači apsolutno ništa, jer osim te kupovine, tamo nisu gotovo ništa značajno investirali. Konačno 10,4 milijuna eura koliko su platili za petinu vrijednosti bugarske tvrtke, je u suštini puno više od onog što bi mogli platiti kupovinom dijela Petrokemije od AUDI-a. Naime AUDI bi mogao prodati maksimalno približno toliko (oko 19,5%) da država zadrži 25%+1 dionicu u Petrokemiji što je prema sadašnjoj vrijednosti dionice cca 20 milijuna eura i što je petina sadašnje vrijednosti upisanog kapitala. No stvarno to je prema svjetskim mjerilima vezanim za izgradnju jednog ovakvog kompleksa kao ovaj u kutini 6 puta manje uračunajući i starost Petrokemije ( ozbiljni stručni i ekonomski izvori realnu vrijednost Petrokemije procjenjuju na oko 600 milijuna eura ).
Ako uzmemo podatke da je Boralis kupio ili ušao u vlasništvo bugarskog Neochima,
francuskog GNP-a i belgijsko-nizozemskog Rosiera, da tamo gotovo ništa značajno nije investirao, konačno i pogoni u Linzu su, a posebno pogon Amonijaka, stari i neusporedivi sa pogonima u Petrokemiji, kao i da taj cijeli sustav radi godišnji prihod od 280 milijuna eura ( čini mi se jako malo no nadam se da je podatak točan ) onda je to upola manje od godišnjeg prihoda Petrokemije (oko 3 miljarde kuna sa prodajom na nivou 1 milijun tona ). Kad tome dodamo da Petrokemija iz Kutine u narednih minimalno pet godina može proizvoditi gnojiva samo sa minimalnim tekućim održavanjem, bez bilo kakovog značajnijeg ulaganja samo u hardware, onda ne čudi ako postoji, a mislim da postoji, interes Borealisa.
A kao što sam nedavno komentirao, kad sam izrazio svoju sumnju u kompetentnost vladinog povjerenstva za odabir strateškog partnera ( bez obzira što ga vodi g. Vrdoljak) ako je u igri Borealis ili neko drugi ova sumnja i dalje ostaje.
Naime osim što strateški partner kupovinom petine Petrokemije mora “nešto sitno” platiti AUDI-u (državi), za dugoročni opstanak petrokemije morao bi značajnije uložiti u njezinu modernizaciju. A da bi povjerenstvo ocijenilo jeli to to, moraju znati u kakvom je tehničko-tehnološkom statusu i posebno odnosu prema svjetskim dostignućima, prvenstveno sofrware pojedinih proizvodnji u Petrokemiji
(hardware je naravno važan, ali neusporedivo manje) i što se s njim učiniti može. Samo takvom “listom” stvarnih podataka, Povjerenstvo može zaključiti kakve su stvarne namjere mogućeg strateškog partnera. Bez tih saznanja, a ovo ih povjerenstvo nema, jer nemaju znanja pa onda ni kompetencije, to bi moglo biti još samo jedno od već do sada viđenih i doživljenih političko-gospodarskih diletantizama od 90-ih pa sve do danas (a što ako tu,nedaj bože, nema i onog “ima li mene tute”).
Daj bože da se samo varam i do “oni to znadu”, a da je ovo moje samo “klepetanje” jednog starog klepetana koji misli da sve zna, kojem se ostaje ovdje i koji “ne želi letjeti na jug” (iz jedne od kultnih pjesama zabranjenog pušenja “kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona ne leti na jug”).
No ipak danas je nad Kutinom bio lijepi sunčani dan (ja nevolim zimu) i zato
živi mi bili, čestit Vam Božić i sretna Nova godina.

Ko o cemu, on o nicemu. Za Hardware i Software konzultiraj Bug il Vidi.

Software i Hardware u proizvodnji mineralnih gnojiva?. Nešto treba i znati!!
I još nešto Fahrudine, iz jedne druge kultne pjesme Zabranjenog pušenja … skupio se sav komšiluk i pola rodbine, ono pola nije moglo, nije moglo od muke …

ništa se ti varaš. U ovoj državi je jedina konstanta sva ova desetljeća privatizacija na hrvstski način, a zna se šta to znači. I to se ne mijenja.

A što kažete na jedan drugačiji scenarij.
Ne mogu, a da za uvod ne spomenem onu vječitu mantru koja se veže uz pokojnog nam prvog predsjednika Franju Tuđmana o izgradnji društva na 200 bogatih hrvatskih obitelji. Istina bog, to mu je kao ideju predložio isto pokojni predsjednik Turske Demirel, no ona je za Tursku i njen gospodarski procvat temeljila na stvarno bogatim, ali što je još važnije stoljećima viđenim turskih obiteljima zanatlija i trgovaca. Znamo što je pošlo po krivu, no reći će neki, to mi nismo htjeli i za to se nismo borili. Slažem se, ali nismo ništa učinili ni da to spriječimo. Mala digresija, danas je još uvijek blagdan, nije što je zabranjeno, već nije ni kulturno ni kršćanski, a pucalo se i puca, svi sve znamo i tko i što, a niko samo da upozori, a kamo li ne daj bože prijavi.
Dobar dio ” poznatih obitelji” je došao, uzeo i otišao ostavivši za sobom ono što je ostavio. No nema smisla kukati za prolivenim mlijekom. Konačno neke “obitelji” su tu. Ne ulazeći u to kako su zaradili svoj “prvi milijun” jer to bi nas odvelo u “bespuća povjesne zbiljnosti”, one su tu i vlasnici su najvećih hrvatskih kompanija. A kad smo tako uspješno prodali Croatia osiguranje hrvatskoj kompaniji i slavodobitno kažemo kako je ipak sve ostalo u hrvatskim rukama, zašto to ne nastavimo i sa Petrokemijom iz Kutine. Naime kutinsko gnojivo je, sada govorim bez fige u džepu, sigurno europski brend, a poznato je i u svijetu ( ne treba smetnuti s uma da se sav izvoz odvijao na talijansko, austrijsko i njemačko tržište u Europi,a da se značajan dio gnojiva izvozio u Kinu, Kanadu i daleku Australiju). Pa i kutinska čađa je dobro kotirala dok ju neki “nadobudni” nisu zatvorili ( a to je jedan od rijetkih izvoznih proizvoda koji je kompletno izvezen-izgrađen i pušten u proizvodnju-kompletan vlastiti software i dobar dio hardware-a ),ako se sjetite nove čađare u Iranu.
A i sftware većeg dijele proizvodnih i pomoćnih postrojenja za proizvodnju gnojiva i intermedijera je još uvijek na razini svjetskih dostignuća, što daje prostor za kvalitetna ulaganja u modernizaciju i diversifikaciju. Rješenjem pitanja Čađare i Glinare,te strateškog opredjeljenja u proizvodnji mineralnih gnojiva (posebno se to odnosi na proizvodnju NPK-gnojiva) uz dokapitalizaciju ulaganjem u modernizaciju i energetsku učinkovitost te diversifikaciju, od oko 250 miljuna eura dobio bi se proizvodni kompleks visoke proizvodne i energetske učinkovitosti i značajne profitabilnosti. Pa konačno i na sadašnjem nivou uz minimalna ulaganja uglavnom u hardware i suštinsku promjenu filozofije rada i upravljanja društvom na bazi sadašnjih 1,1 miliojun tona proizvodnje/ptodaje, realno je ostvariva EBITA na godišnjem niviu od oko 300 milijuna kuna. O tome zašto je gubitak gotovo svih ovih godina i zašto će ove godine doseći vjerovatno 300 milijuna kuna već sam pisao i komentirao i to definitivno nema veze ni sa softwar-om ni sa hardwareom u proizvodnji.
Zašto na primjer to ne učini Tedesky ili pak Todorić. Prvom je to u području diverzifikacije kako u proizvodnji, tako još više u trgovini jednom novom robnom markom – minernim gnojivima ( možda i kemilalijama, jer neka gnojiva i intermedijeri su i to ). Drugom je to u značajnoj mjeri u funkcioji i vlastitih potreba za svoju poljoprivrednu proizvodnju ( Belje..) ( prema nekim izvorima njegov sustav godišnje uveze preko 100.000 tona gnojiva samo za svoje potrebe, naravno vjerovatno “nešto” uveze “usput” za prodaju na bliska regionalna tržišta.
Tako bi Petrokemija ostala u hrvatskim rukama, a to je sigurno bolje i kvalitetnije od nekog tamo “Borealisa” ili sličnih koji su već dobrano nekoliko godina i na hrvatskom tržištu. a obzirom na poodmaklo vrijeme od “prave privatizacije” kao i htjeli ili ne htjeli priznati, sve veću i učinkovitiju vladavinu prava, manja je vjerovatnost aktivnosti pod nazivom “ima li mene tute?”, a i ako se dogodi bit će uglavnom u sferi političara, što u krajnjem slučaju možemo kao građani sankcionirati izborima.