Gotovo kao na traci, Hrvatska je lani odradila intenzivnu završnicu priprema za uvođenje europske valute. Implementacija eura u siječnju 2023. bit će ‘točka na i’ od početka procesa približavanja europskom klubu zahtjevom za članstvo. Sam ulazak u eurozonu, monetarnu uniju od 19, s Hrvatskom i 20 članica, bit će kruna integracijskih procesa, za mnoge i metaforički izlazak s Balkana. Na makroekonomskom planu, sama činjenica da je platno sredstvo euro, ne više nacionalna valuta, donijet će svojevrsni vjetar u jedra za jednostavnost poslovanja, ali i izazove za ekonomsku politiku u dugom roku.

Nakon pandemijskog šoka, zatvaranja granica, tisuća umrlih i gospodarskog potopa, iznenađujući oporavak u 2021. dogodio se na valu rasta procijepljenosti, svjesnog popuštanja ograničenja za spas turističke sezone i državne blagajne i entuzijazma u svemu – u potrošnji, putovanjima, planovima kompanija. Potom nagli obrat – inflacija. Sa zamahom iz prethodne godine, gospodarska aktivnost nastavila se snažno povećavati i lani, unatoč 10,8-postotnoj inflaciji na razini godine i šoku energenata. Hrvatski BDP porastao je 6,3 posto, a rasle su sve njegove sastavnice, posebice izvoz usluga koji reflektira rezultatski odličnu turističku sezonu. Skuplji energenti produbili su manjak robne razmjene s inozemnim trgovačkim partnerima što se prelilo na smanjenje viška na tekućem i kapitalnom računu platne bilance.

Rast cijena, započet još u jesen 2021., nastavit će se tijekom čitave godine i dosegnuti vrhunac u listopadu. Debatama treba li euro ili je bolje zadržati vlastitu valutu, kunu koja unatoč tri desetljeća stabilnosti nikad u potpunosti nije pružila istinsko povjerenje građanima ni kompanijama, pridružio se još jedan argument: treba li euro uvoditi u razdoblju rekordne inflacije. Od ključnog vanjskopolitičkog cilja nije se odustalo nakon zelenog svjetla Bruxellesa i dvije godine provedene u ‘čekaonici za euro’, Europskom tečajnom mehanizmu i ispunjenju nominalnih uvjeta iz Maastrichta, u srpnju 2022.

Možda zbog dulje od desetljeća svakodnevice u kojoj je novac bio praktički besplatan, rast cijena u početku je dočekan mlako. Najprije se objašnjavao tranzitornim poremećajima u globalnim dobavnim lancima, eksploziji zapadne potražnje na koju azijski proizvođači ne mogu odgovoriti, rigoroznoj ‘zero-Covid’ politici, skoku vozarina, gužvama u lukama… Potom je postajalo razvidnije da nemalu ulogu ima geopolitičko preslagivanje na globalnoj pozornici i jačanje trgovinskih tenzija između Zapada i Kine. Onda će situaciju zakomplicirati invazija Rusije na Ukrajinu i prekidanje energetske ovisnosti Europe o Moskvi koje će katapultirati cijene energenata nebu pod oblake. U Hrvatskoj i eurozoni prosječna inflacija će premašiti dvoznamenkaste razine, a središnje banke kontinuirano same sebe demantirati na više sa svakom novom prognozom.

Do sredine 2023. nebrojeno puta iznova će se pokazati da je rast cijena sve samo ne prolazne prirode što dokazuju duboko ugrađena inflatorna očekivanja o daljnjim poskupljenjima otežavajući obuzdavanje spirale. Euro je ispao žrtva lošeg tajminga i poslužio kao dežurni ‘Pedro’ za poskupljenja, od espressa u lokalnom kafiću, odlaska frizeru do hrane na tržnici. Pritom je poseban naglasak na raskoraku između službenih statistika i individualne percepcije koliko inflacija pogađa pojedince i kućanstva. Jasno, da bi stvari bile gore, najsiromašniji su prvi na udaru cjenovnog tsunamija jer troše oko 70 posto košarice na kategorije proizvoda kojima su cijene brže rasle, a to su hrana i režije. Kako odmiče razdoblje života s visokoom inflacijom, nezadovoljstvo javnosti i bijes birača kojima se topi životni standard nagnat će državu da u niz navrata izađe s mjerama za ublažavanje šteta od inflacije, među kojima je najznačajnijim limitiranje troškova struje i plina.

U priči o inflaciji u Hrvatskoj, koja će u ljeto 2023. biti druga najviša u eurozoni, nema cijena nekretnina. Tim gore. Nakon iskustva hiperinflacija u povijesti ovdje se odavno preferira štednja u ciglama i betonu, a generacijski oprez nisu promijenila ni tri desetljeća čvrste valutne stabilnosti. Prelijevanje štednje u nekretnine u traženju spasa od inflacije dodatno će potpomognuti euro jer će zajednička valuta domaće tržište, posebno obalu, učiniti još privlačnijim. Dok će cjenovni balon u nizu europskih zemalja krenuti s ispuhivanjem, ponegdje koketirajući s rubom pucanja, Hrvatska će biti zemlja s najvećim uzletom cijena u EU početkom 2023. Situaciji, dakako, ne odmaže izostanak poreza na nekretnine, po čemu smo jedna od rijetkih iznimki na Starom kontinentu, pa su ulaganja u nekretnine, bilo za život od rentijerstva, bilo za špekulativne svrhe, postala praktično najisplativijim izborom. I to će se teško promijeniti u kratkom roku s obzirom na nedostatak imovinskih klasa sličnog poreznog tretmana.

Napuhivanje balona stambenih nekretnina ocrtat će se kao izvor rizika za financijsku stabilnost zbog čega će središnja banka tražiti od banaka veća izdvajanja kapitala kako bi ih zaštitila od mogućih potresa dođe li do šoka uz pozive za ublažavanje ranjivosti zajedničkim širim djelovanjem ekonomske politike. U rentnoj filozofiji, u kojoj se ekonomska politika svodi na slijepu orijentaciju na turizam i izbjegavanje kazne biračke baze koja živi od njega, tržište nekretnina toliko je distorzirano da velikom dijelu lokalnog stanovništva s prosječnom hrvatskom plaćom više nije moguće priuštivo stanovanje. Kupnja ili najam, svejedno. No, tema poreza na nekretnine ostaje čvrsti tabu.

Iako je robusno tržište rada i manjak radne snage bio poticaj nominalnom rastu plaća, inflacija nezaustavljivo nagriza sve pred sobom, od realnih primanja, investicija, životnog standarda, povjerenja do stabilnosti. Suočene s rastom troškova, materijala i energenata, tvrtke će prebaciti ulazne troškove u konačne cijene proizvoda povećavajući profitne marže na teret kupaca. Erozija primanja neće nagrizati samo štednju već i sposobnost servisiranja dugova. Prelijevanje viših kamatnih stopa vrlo ograničeno će se preliti na cijene kredita u Hrvatskoj (primarno poduzećima). Posljedica je to zakonskih ograničenja rasta kamatnih stopa, ali i visokog udjela kredita s fiksnom kamatnom stopom (primjerice, 2010. oko 90 posto ih je bilo vezano uz promjenjivu stopu). Bez obzira na uzlazni trend kamatnih stopa i postrožene uvjete financiranja, kreditna aktivnost banaka ostat će iznimno snažna uz ubrzanje kredita na godišnjoj razini.

No, što povišena inflacija bude dulje trajala, to će se više gomilati rizici, uključujući i pritiske za veće plaće i mirovine koji će se sve glasnije početi argumentirati. Posebno u perspektivi ‘superizborne’ 2024. godine u kojoj bi se trebali redati parlamentarni, predsjednički i europski izbori, što će obilježiti odluke izvršne vlasti mjesecima prije.

Od snažnog realnog rasta i inflacije profitirala je nesumnjivo državna blagajna. Omjer javnog duga i BDP-a spustio se na 68,4 posto, a uvijek gladni proračun završio u suficitu od 0,4 posto. Iako obara fiksne dohotke, inflacija istovremeno puni proračun napuhujući prihode (+13,3%) i iskrivljujući realnu sliku udara na ekonomiju i standard. Više cijene ‘uglancat ‘će podatke o maloprodaji, fiskalizaciju, rast osobne potrošnje i bruto domaći proizvod. Sve to dok svaki odlazak u trgovinu izaziva gnjev novim cijenama i trikovi ‘shinkflacije’, naplaćivanja više za manje pakiranje, kojima će kreativno pribjegavati mnogi proizvođači, a od veće pomoći neće biti ni dubiozno složena lista ‘zamrznutih’ cijena. Budući da se ljudi više-manje na kraju uvijek racionalno ponašaju, poskupljenja u konačnici smanjuju potrošnju i mijenjaju navike. Ne poprati li to statistika, događa se da ona prikazuje rast kojeg nema pa makroekonomska slika izgleda puno bolje nego što u stvarnosti jest. Ono što ne laže, međutim, su smanjene količine prodane robe. A one se, kad tad, više ne mogu ignorirati.

Sve u svemu, ekonomska aktivnost bila je lani neujednačena. Snažan rast s početka godine prigušio je šok kod inozemnih partnera nakon napada na Ukrajinu. Nakon solidnog rasta u prvoj polovini godine, realni BDP u trećem je kvartalu zaronio u minus da bi u zadnja tri mjeseca opet bio pozitivan zahvaljujući dobrim ostvarenjima izvoza usluga i investicija, kao i veće potrošnje države. Istodobno, snižen je izvoz robe, a zamjetno je pala osobna potrošnja.

Zaposlenost se lani nastavila povećavati sličnom dinamikom kao u godini prije toga, a motor rasta u potpunosti je bio privatni sektor. Ponajviše su radnike tražile grane trgovine, prijevoza i smještaja, IT-ja te poslovnih usluga. Nezaposlenost se smanjila na 6,8 posto (s 8 posto u 2021.). Nastavljen je (u pandemiji privremeno prigušen) trend zapošljavanja radnika iz trećih zemalja, izvan Europske unije, uglavnom u građevinarstvu i uslužnim djelatnostima. U takvom okruženju nominalne plaće porasle su 7 posto, no inflacija je realne plaće srušila 3,4 posto.

S dobrim turističkim rezultatima, rekordnim iznosima iz europskih fondova te visokom zaposlenošću koji podupiru ekonomiju, Hrvatska je prošlu godinu pregrmjela relativno solidno. Uvođenje eura bez sumnje je velik politički uspjeh, koji je osim Zagreba bio dobrodošao i Bruxellesu nakon Brexita i rata u Ukrajini koji testira europsko zajedništvo.

Euro je tek korisni alat, ne lijek za sve, i neće magično riješiti sve boljke domaće ekonomije. Dubinske reforme u zdravstvenom i mirovinskom sustavu, obrazovanju, javnoj i teritorijalnoj upravi, pravosuđu, poslovnoj klimi… O njima je sve već rečeno, a neke su tek ovlaš našle svoje mjesto u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti. I više su kozmetičke nego suštinske prirode.

Kad se povuče crta, stječe se dojam da je na površini slika sjajna i uglađena. Hrvatska je pripremila teren i uvela euro, ekonomiju ‘peglaju’ turistički euri, nekretnine bujaju. Ispod površine, nižu se korupcijske afere, politika bježi od reformskih zahvata, mladi iseljavaju. Poslovno okruženje je nekonkurentno, socijalni sustav i javna infrastruktura tope se naočigled, a inflacija uzima svoj danak.

Da, euro je uspjeh, ali pravi posao tek slijedi.