Prije dvije godine, 30. svibnja 2024., Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju 78/282 s 84 glasa za, 19 protiv i 68 suzdržanih, kojom se nastoji očuvati sjećanje na genocid u Srebrenici 1995. godine. Pošto se utvrdilo da je u prvoj polovici srpnja 1995. u Srebrenici i okolici počinjen genocid, Rezolucijom se proglašava 11. srpnja Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici, koji bi se svake godine trebao obilježavati.
Rezolucijom se pozivaju članice UN-a i druge zemlje, zatim međunarodne i regionalne organizacije te civilno društvo, da “na odgovarajući način obilježe genocid u Srebrenici, između ostalog organiziranjem posebnih komemoracija i aktivnosti povodom Dana sjećanja”. Također, “osuđuje se poricanje povijesno utvrđene činjenice genocida, osuđuje se veličanje osoba koje su međunarodni sudovi osudili za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući imenovanje javnih prostora, institucija i spomenika po osuđenima”.
“Iz lijevog stupa jedan vojnik je iskočio i obratio se mom djetetu. Rekao je da mi moramo nadesno, a mom sinu je rekao: momak, ti ćeš lijevo. Uhvatila sam sina za ruku… I molila, molila, preklinjala. Zašto ga vodite? Rođen je 1981. godine. Vojnik je ponovio zapovijed. Čvrsto sam ga držala za ruku, ali ga je stražar odgurnuo. Povukao ga je za ruku na lijevu stranu. Moj sin se okrenuo i rekao: ‘Mama, uzmi ti moju torbu, uzmi’. To je bio posljednji put da sam čula njegov glas. Često ga sanjam. Sanjam da dolazi, donosi cvijeće i kaže: ‘Mama, došao sam. Ja ga zagrlim i kažem: Gdje si bio, sine? A on: Bio sam cijelo vrijeme u Vlasenici’.”
To je svjedočenje zaštićene svjedokinje DD u postupku protiv generala Radislava Krstića, 26. srpnja 2000. Krstića je Haški tribunal pravomoćno proglasio krivim za suučesništvo u genocidu i osudio na 35 godina zatvora.
Zločin u zaštićenoj zoni
Prije trideset i jedne godinu, u nepunih sedam dana, od 11. do 18. srpnja 1995., dogodio se najteži masovni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Krvnici Radovana Karadžića i Ratka Mladića, sa sudjelovanjem i pod kontrolom Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, ubili su više od 8000 bošnjačkih dječaka i muškaraca. Masakr je bio omogućen opsadom i zauzimanjem mjesta kojeg su 1993. godine Ujedinjeni narodi proglasili “sigurnosnom zonom”.
Cijela dva tjedna, od 6. do 18. srpnja, međunarodna zajednica i Ujedinjeni narodi nisu poduzeli baš ništa kako bi spriječili ili zaustavili genocid, za koji smo znali da se odvijao u zaštićenoj zoni. Rezoluciju 78/282 možemo shvatiti i kao svojevrsno zakašnjelo priznanje tog propusta.
Haški sud je u ukupno sedam presuda okvalificirao srebrenički masakr kao genocid. Iako skoro nitko ne dovodi u pitanje nalaze ICTY-a i UN-a, u jednom entitetu Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj, kao i u Srbiji, poricanje srebreničkog genocida je državna politika, institucionalizirana istina i kulturna norma, od službeno podržanih i naručenih narativa i povijesnih falsifikata do narodnih pjesama koje veličaju ratne zločince i grafita po fasadama, pa sve do nogometnih tribina i navijačkih skupina u Beogradu.
“Nož, žica, Srebrenica!” – ovaj slogan, zajedno s veličanjem Ratka Mladića, više je puta zabilježen na tribinama. U mnogim slučajevima nije riječ samo o poricanju genocida ili drugih zločina nad Bošnjacima, nego o njihovom otvorenom veličanju. Iako su početkom 2000-ih postojali pokušaji suočavanja s prošlošću, u posljednjih petnaestak do dvadeset godina revizionističko tumačenje agresije i njiezinog simbolickog sredista, srebreničkog masakra postalo je važan stup državne ideologije u Srbiji. Narative o srpskoj nevinosti i čak žrtvovanja, koriste i predsjednik Aleksandar Vučić i vođa bosanskih Srba Milorad Dodik, ne samo za opravdanje svoje vlasti nego i za diskreditaciju političkih protivnika demokraticnijih postavki.
Danas je poricanje srebreničkog genocida ugrađeno u temelj njihove vlasti. Vučić je vodio snažnu kampanju protiv rezolucije UN-a 2024. godine, i premda nije uspio da je zaustavi, u Beograd se vratio politički ojačan, pozivajući se prije svega na relativno visok broj država koje su bile suzdržane ili protiv.
Orbanova ruska politika na Balkanu
Među tim državama tada se istaknula i Mađarska, čime se svrstala uz zemlje koje podupiru poricanje genocida, i kroz ovo prešutno poriču genocid, poput Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i Bjelorusije. Tada smo o toj odluci već izrazili gorčinu i gađenje (vidi: “Samo sram”, Magyar Narancs, 29. svibnja 2024.).
Jedan od ključnih razloga za takav glas protiv vidjeli smo, a i dalje vidimo, u nedostatku samostalne vanjske politike i gubitku mađarskog državnog suvereniteta. Naime, pisao je tada Magyar Narancs: “Srbija je prijatelj Mađarske prvenstveno zato što je Srbija prijatelj Rusije. Odbijanje prihvaćanja Rezolucije o Srebrenici je, između ostalog, diktirano ruskim interesima. Ruski interesi diktirali su da Mađarska prima propalog i odbjeglog od važeće presude bivšeg makedonskog premijera i da mu ponudi državljanstvo, da Mađarska financira i štiti također osuđenog i svugdje u demokratskom svijetu neprihvatljivog predsjednika Republike Srpske, i da se Budimpešta bavi precrtavanjem karata na Balkanu. Zašto, zato što sve to povećava zabunu i održava kaos na Balkanu, što je prvenstveno u interesu Rusije, koja igra na destabiliziranje Zapada”. Novoj mađarskoj vladi, naravno, nije moguće formalno poništiti glas protiv iz 2024. godine. No to ne znači da je Budimpešta bez mogućnosti da ispravi štetu jedne od najodvratnijih vanjskopolitičkih odluka posljednjih desetljeća. Može izraziti žaljenje zbog odluke prethodne vlade i iskazati solidarnost s bošnjačkim žrtvama, preživjelima i obiteljima žrtava, kao i s državom Bosnom i Hercegovinom.
Primjerice, na način kako se prvog dana, 9. svibnja u novom sazivu parlamenta, u svom prvom govoru kao novi premijer, Péter Magyar u ime države ispričao za zlostavljanje civila, novinara, aktivista i drugih, obicnih građana od strane prethodne, Orbanove vlade. Ili pak tako da sudjeluje na komemoraciji u Potočarima 11. srpnja, na godišnjicu srebreničkog genocida. Na to upućuje i sama rezolucija UN-a kojom se 11. srpnja proglašava međunarodnim danom sjećanja.
Janša, Gruevski, Dodik…
Prije svega, to je pitanje časti i istine. No više od svega, to je potrebno nama samima, građanima Mađarske, zato što je taj grijeh, odbijanje osude genocida, bio počinjen u naše ime.
No nije riječ samo o tome. Takav čin mogao bi izbrisati i sram kojim su Orban i njegov ministar vanjskih poslova, Péter Szijjartó, okaljali Mađarsku. A imao bi i također i izravne međunarodne političke koristi.
Ako nova vlada želi izvući Mađarsku iz ruske interesne sfere, kao što i želi, mora raskinuti i mrežu utjecaja koju godinama gradio Orban na Balkanu, u skladu s ruskim interesima i uz korištenje mađarskih državnih sredstava. Ta mreža redovito je podržavala opstanak destruktivnih političara, a njezino osnovno vezivno tkivo bila je korupcija.
Umjesto Janeza Janše, Milorada Dodika, Nikole Gruevskog, Edija Rame i prije svega Aleksandra Vučića, treba tražiti nove saveznike – bilo u vlasti ili u oporbi. Zaokret bi se najjasnije vidio upravo u Bosni, i njegov najsigurniji znak bila bi ispružena ruka prema bošnjačkim žrtvama rata.
