Slučaj Italije ili kako kriza testira političare

Autor: Tajana Štriga , 28. kolovoz 2022. u 10:32
Ostavka premijera Marija Draghija došla je za u izazovnom razdoblju za Italiju i Europu/Reuters

Nezadovoljstvo je prisutno čak i uz solidne stope ekonomskog rasta te visoku stopu zaposlenosti i rasta plaća u većini zemalja.

Kako se približavamo četvrtom kvartalu godine, malo je čimbenika koji bi nas mogli uvjeriti da će posljednja tri mjeseca biti išta manje turbulentna nego što je bilo prvih devet. Rat u Ukrajini se nastavlja sa svim svojim reperkusijama na globalnu ekonomsku sliku, od rasta cijena energenata i hrane do nestašice pojedinih dobara uslijed značajnih poremećaja u trgovinskim lancima.

Iako postoje određene naznake da su pritisci na svjetske trgovinske lance dosegnuli svoj vrhunac, broj kompanija koji se suočava sa otežanom nabavom inputa za proizvodnju ostaje na tri do četiri puta većim razinama u odnosu na dugoročni prosjek.

Utjecaj krize na politiku

Negdje u pozadini, COVID ostaje prisutan kao lagano tinjajuća prijetnja koja bi potencijalno mogla dodatno otežati život građana i ekonomsku sliku u hladnijim mjesecima. U ekonomskim predviđanjima se može naći svega, od optimističnih očekivanja relativno brzog obuzdavanja inflatornih pritisaka uz marginalne korekcije rasta, pa sve do apokaliptičnih očekivanja recesije i kaosa.

Moja razmišljanja, kao analitičara, mnogo su bliže prvoj, optimističnoj skupini očekivanja, ali pritom ne mogu zanemariti rizike koje sa sobom nose trenutačne ekonomske okolnosti, uključujući i njihov potencijalan utjecaj na europsku političku sliku. Iako u pozadini ostavke Borisa Johnsona kao premijera Velike Britanije leži skandal, relativno ozbiljna ekonomska situacija u kojoj se zemlja nalazi zasigurno mu nije pomogla.

Ni mjesec dana nakon političkih turbulencija u Velikoj Britaniji, ostavku je bio prisiljen podnijeti i talijanski premijer (i bivši čelnik Europske središnje banke) Mario Draghi, nakon što su ga tri stranke koje čine talijansku vladu odbile podržati u glasovanju o povjerenju.

150

posto BDP-a iznosi vanjski dug Italije, drugi po veličini u eurozoni

Ubrzo potom, talijanski parlament je raspušten te su izbori sazvani za kraj rujna dok će Draghi u međuvremenu obnašati funkciju vršitelja dužnosti. Podsjećam, politička kriza u Italiji potaknuta je prošli mjesec nakon što je jedna od vladajućih stranaka bojkotirala glasovanje o paketu pomoći vrijednom 26 milijardi eura koji je talijanskim građanima trebao olakšati podnošenje tereta rasta cijena, tvrdeći da paket nije dovoljno izdašan.

U nedostatku detaljne analize nisam u mogućnosti ustvrditi kako zahtjevi za povećanjem sredstava nisu opravdani. Ipak, uzimajući u obzir kako je zaduženost Italije na razini od oko 150% BDP-a uz očekivani deficit proračuna od oko 5% BDP-a u ovoj godini, svaki zahtjev političara za dodatnom i snažnijom potrošnjom više me podsjeća na nerealna populistička naklapanja s ciljem zavaravanja neupućenih građana nego na ozbiljnu ekonomsku strategiju sa proračunatim posljedicama. Draghijeva ostavka nedvojbeno je stigla u za Italiju i Europu, ekonomski i socijalno, izazovnom periodu.

S visokom razinom zaduženosti zemlja je nepovoljno pozicionirana za pružanje odgovora na izazove rastuće inflacije i usporavanja rasta. Dodatno, zemlja se nalazi pod pritiskom provođenja reformi potrebnih za osiguranje sredstava iz europskih fondova – nužnih za financiranje oporavka. Ukoliko je suditi prema trenutačnim anketama, formiranje koalicijske vlade desnog centra najvjerojatniji je ishod nadolazećih jesenskih izbora.

Ipak, turbulentne okolnosti i više od mjesec dana do izbora sugeriraju kako i ostale opcije i dalje ostaju otvorene. S ciljem izbjegavanja nove dužničke krize u eurozoni, ekonomska politika nove talijanske vlade bit će ograničena uvjetima povezanima sa EU fondovima za oporavak i novonajavljenim instrumentom ECB-a (TPI ili Transmission Protection Instrument). Bilo kako bilo, Draghijeva ostavka u ovom trenutku više djeluje kao još jedna stavka na listi problema ove zemlje nego put prema bilo kakvom napretku u njihovu rješavanju.

Upitna isplata

Italija je do kraja godine iz EU fondova za oporavak trebala primiti treću tranšu u iznosu od 24 milijarde eura (od sveukupno odobrenih 200 milijardi eura). Nakon Draghijeve ostavke primitak sredstava manje je izvjestan s obzirom da zemlja još uvijek treba dovršiti 55 reformi koje su uvjet za isplatu, a zakonodavna moć Draghija kao vršitelja dužnosti u najboljem je slučaju ograničena.

Iako je mogućnost potpunog gubitka treće tranše u ovom trenutku izvjesna, čini se vjerojatnijim da će isplata biti tek odgođena u svrhu izbjegavanja novog zaoštravanja odnosa na relaciji EU – Italija. Ipak, uzimajući u obzir aktualnu ekonomsku situaciju u zemlji, propušteni period za implementaciju reformi i pomoći socijalno najugroženijem stanovništvu predstavlja nepotrebno ekonomsko breme.

Na tu ekonomsku prijetnju za zemlju ukazuje i indeks poslovnog povjerenja. Indikator se u srpnju spustio na najnižu razinu u proteklih 16 mjeseci. Istaknimo i kako je indeks u periodu od Draghijeva imenovanja u veljači 2021. do lipnja 2022. ostvario rast sa 98 na 109,5 bodova.

Što tržište misli o političkim zbivanjima u Italiji, vidljivo je i iz kretanja talijanskih obvezničkih prinosa koji su porasli za gotovo 30 baznih bodova neposredno nakon Draghijeve ostavke. Uz političke turbulencije, prinosi su se našli i pod pritiskom podizanja kamatnjaka od strane ECB-a koje će dodatno otežati servisiranje duga druge najzaduženije ekonomije eurozone (viši javni dug ima jedino Grčka od 193% BDP-a).

Slom talijanske vlade vrlo vjerojatno nije posljednje političko iznenađenje u Europi. Snažan rast inflacije s naglaskom na rast cijena energenata i osnovnih životnih namirnica širi zabrinutost među građanima diljem Europske unije. Nezadovoljstvo je prisutno čak i uz i dalje prisutne solidne stope ekonomskog rasta te visoku stopu zaposlenosti i rasta plaća u većini zemalja.

Nedvojbeno je kako trenutačna ekonomska i politička slika Europe testira kompetentnost nositelja ekonomskih politika kroz zahtjev za donošenjem brzih i dobro odmjerenih odluka.

Istovremeno, populističke stranke lako skupljaju političke poene kod nezadovoljnih građana, tvrdeći uglavnom kako vladajući ne rade dovoljno dobro i nudeći alternativna brza rješenja za obuzdavanje inflacije i povećanje kupovne moći građana. U teoriji sve zvuči vrlo lijepo, ali u stvarnosti uglavnom nije izvedivo. Nažalost čini se kako još uvijek nismo naučili da besplatnog ručka nema.

Komentirajte prvi

New Report

Close