U globalnim gospodarskim aktivnostima sve veću ulogu ima politika koja koristi trgovinu i ulaganja kao sredstvo protupravne ekonomske prisile, što je međunarodno pravno neprihvatljivo te predstavlja udar na suverenitet zemlje koja je “meta” prisile.

Međutim, kada se ekonomski alati koriste na neekonomski način, u slučaju da takve aktivnosti dolaze iz trećih zemalja koje nisu članice Svjetske trgovinske organizacije (WTO) ili koje nemaju potpisan nikakav primjenjiv trgovinski sporazum sa EU, bez intervencije Europske komisije i Vijeća Europe nijedna se članica EU-a sama ne može zaštititi.

Ne može se to učiniti nacionalnim instrumentima – naime, takvi potezi često su u nadležnosti zajedničke trgovinske politike EU, pa u tom kontekstu, kako bi se kreirao odgovor i eventualne mjere u ime svih članica i u korist zajedničkog tržišta, dizajniran je novi pravni alat pod imenom Anti-Coercion Instrument – ACI, ili Instrument protiv prisile.

Glavna svrha
Usvajanjem ACI-ja prošli tjedan Europski je parlament poslao snažnu poruku da EU ima alat koji može upotrijebiti u svrhu otklanjanja takvih prepreka razvoju zajedničkog tržišta Unije, odnosno onih koje se kao specifična vrsta nelojalne konkurencije bazirane na protupravnim gospodarskim pritiscima trećih zemalja. Za razvoj zajedničkog tržišta javne nabave ovo također ima posebnu važnost, smatra profesor Marko Turudić sa zagrebačkog Pravnog fakulteta.

“Svrha ACI-a je omogućiti EU-u alate da se spriječi zabranjen utjecaj trećih zemalja na suverene odluke EU i/ili država članica kroz politički obojene i netržišne ekonomske mjere”, kaže Turudić. U službenim medijskim izvješćima Europskog parlamenta kao primjer potrebe za ACI-jem iznosi se slučaj Litve i Kine.

Litva je objavila u lipnju 2021. kako će unaprijediti trgovinske odnose s Tajvanom, no nekoliko mjeseci nakon te objave, litavske tvrtke navele su poteškoće u obnavljanju i ispunjenju ugovora s kineskim tvrtkama, a prijavljuju i probleme s dobivanjem svojih pošiljki i nemogućnost podnošenja carinskih dokumentacija.

“Navedeno djelovanje Kine i kineskih tvrtki, instrumentaliziranih od strane Kine, ima obilježja političke ucjene protiv koje se EU ACI-jem želi boriti. ACI predstavlja novi korak u zaštiti zajedničkog tržišta od nelojalne konkurencije, te u zaštiti EU ponuditelja kada posluju u trećim zemljama, što je posebno važno za postupke javne nabave.

Naime, u ACI-ju je naglasak stavljen na korištenje ekonomskih alata na neekonomski način – za protupravno postizanje političkih ciljeva. Treće zemlje još uvijek na temelju ugovora o javnoj nabavi izvršavaju velike i važne infrastrukturne projekte u državama članicama.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Zamislive su situacije u kojima gospodarski subjekti trećih zemalja namjerno otežu i kompliciraju izvršenje ako se njihovoj matičnoj zemlji ne svidi neka suverena politička odluka države članice u kojoj se ugovor izvršava”, kaže Turudić.

Naglašava da takvi gospodarski subjekti u ovim situacijama ne moraju slijediti poslovnu logiku i vlastite poslovne interese, jer ih njihova matična (treća) zemlja iskorištava kao sredstvo političkog pritiska. Glede konkretne primjene novog alata pomoću kojeg će u ime država članica Komisija imati mogućnost reagirati na pritužbe, a pritom će imati na raspolaganju četiri mjeseca da istraži potencijalnu prisilu te da na temelju njezinih zaključaka u naknadnom roku Vijeće kvalificiranom većinom odluči o tome je li riječ o prisili, prema našem sugovorniku, jako puno će ovisiti o Europskoj komisiji.

“Naime, sam tekst sadrži velik broj ograda i daje Europskoj komisiji jako puno diskrecije u utvrđivanju hoće li neko djelovanje treće zemlje smatrati ekonomskom prisilom prema državi članici ili ne. Stoga sam mišljenja da će u početnoj fazi učinak ACI-ja biti najvidljiviji na planu prevencije kroz poslanu poruku da EU ima alat za suzbijanje ovih negativnosti”, kaže naš sugovornik.

Definiran proces
Postupak utvrđivanja postojanja prisile, kaže, ukratko je postavljen ovako: Europska komisija provjerava postoji li ekonomska prisila na temelju informacija prikupljenih od npr. Europskog parlamenta, država članica, ali i fizičkih i pravnih osoba. Ako Europska komisija smatra da postoji ekonomska prisila, predat će prijedlog Vijeću u kojem navodi svoje zaključke i predlaže odluku kojom se utvrđuje postojanje ekonomske prisile.

Vijeće ima rok od osam tjedana u kojem mora donijeti odluku. U slučaju da Vijeće donese odluku kojom utvrđuje postojanje ekonomske prisile, Europska komisija će trećoj zemlji omogućiti konzultacije i naknadu štete EU, no ako konzultacije ne uspiju i ne dođe do zadovoljavajuće naknade štete, Europska komisija će usvojiti mjere protiv treće zemlje, odnosno imat će šest mjeseci da osmisli odgovarajući odgovor, pritom obavještavajući Parlament i Vijeće o svakoj fazi postupka.

Uspostava dijaloga s vlastima zemlje koja nije članica EU-a kako bi ih se uvjerilo da odustanu od prisile, odnosno funkcija odvraćanja adresirana je kao primarni cilj u primjeni novog instrumenta.

Ako rezultat izostane u političkom dijalogu s predstavnicima treće zemlje, tada je definiran popis mogućih odgovora EU-a koji se u širokoj lepezi predviđaju od ograničenja trgovine robom i uslugama, prava intelektualnog vlasništva i stranih izravnih ulaganja do uvođenja ograničenja pristupa tržištu javne nabave EU-a i tržištu kapitala te izdavanja odobrenja za proizvode u skladu s kemijskim i higijenskim pravilima.