Prije nekoliko dana mediji su objavili da je hrvatskim poduzetnicima naglo krenulo nabolje i da im je dobit 7,5 puta veća nego što je bila prije godinu dana. Zaključak je to koji se temelji na statističkim podacima koje je objavila Fina, a prema kojima su poduzetnici, obveznici poreza na dobit – bez banaka, osiguravajućih društava i ostalih financijskih institucija – u prvom tromjesečju ove godine ostvarili 9,9 milijardi kuna viška prihoda nad rashodima, što je za 8,6 milijardi kuna ili čak 643,1 posto više nego u istom razdoblju lani.

Na prvi pogled brojke doista odlično izgledaju, no, nažalost, u njima ne treba tražiti dokaz da je gospodarstvu krenulo nabolje zbog Vladina programu oporavka i da izlazimo iz krize jer to jednostavno nije tako. Već i letimičnim pogledom na strukturu toga brojčanog rasta vidi se da se njegov najveći dio odnosi na rast izvoza. A izvoz raste samo u uskom spektru proizvoda i usluga. Najveći skok zabilježile su brodogradnja (pri čemu treba uzeti u obzir da gradnja i prodaja dva broda podrazumijevaju milijunske iznose, ali to je ujedno i sezonska proizvodnja, nitko ne jamči da ćemo ta dva broda prodati i iduće godine), zatim naftna industrija (najvećim dijelom zahvaljujući snažnijem Ininom prodoru na tržište BiH) te kemijska industrija. Sve izvan toga, što se izvoza tiče, tek su sporadični izvozni uspjesi pojedinih poduzetnika koji su uložili i ulažu izniman trud da plasiraju svoje proizvode i usluge izvan hrvatskih granica jer je to jedini način da prežive. Na ukupne gospodarske podatke sada se nesumnjivo reflektiraju rezultati restrukturiranja koje je velik broj tvrtki u privatnom sektoru proveo u prošloj godini. Rezultati tih procesa ne mogu biti odmah vidljivi jer u trenutku kad se provode generiraju određene troškove pa se pravi efekti vide nešto poslije.

Dan poduzetnika
Pozitivan je i podatak da je zaustavljen pad osobne potrošnje. No popisu dobrih vijesti tu je kraj. Neosporna je činjenica da velik dio domaćega gospodarstva i dalje jedva preživljava. Sporadične i pojedinačne inicijative i eventualni uspjesi ne mogu pokrenuti cjelokupnu ekonomiju. Naglašavali smo, tražili, zahtijevali, a i dalje ćemo to uporno činiti sve dok se nešto ne pokrene u tom smjeru: Hrvatskoj trebaju strukturne i sveobuhvatne reforme jer bez njih nemamo nikakve šanse. Dva su mjeseca prošla od Dana poduzetnika i predstavljanja našeg programa u kojem jasno piše što bi i kako trebalo učiniti da se pokrenemo, no ništa se u tom smjeru nije dogodilo. A koliko ima mjesta za vjerovanje da će se nešto radikalno promijeniti u idućih nekoliko mjeseci kad su nam političari svim svojim snagama očito već prešli na drugu njima puno važniju izbornu frontu? Nažalost, potpuno je nerealno očekivati da će se prije izbora bilo što promijeniti nabolje. Strepimo od toga što bi još sve moglo poći po zlu u žaru borbe za prikupljanje što više predizbornih poena. I zato smo i mi poslodavci za to (iako sami nemamo baš političkih ambicija kao što to neki nagađaju) da se izbori održe što prije. Želimo vjerovati da će, ma tko nakon izbora bio na vlasti, biti svjestan toga da se više apsolutno nema vremena za puno teoretiziranja i nečinjenja – nama treba brza i duboka ekonomska transformacija koja će postaviti dobre temelje za kontinuirani rast. Očekivanja da će se stvari događati same od sebe i da će se gospodarstvo oporaviti i ako se ništa ne promijeni potpuno su promašena.

Na primjer, od turizma i ove godine očekujemo čuda i vjerujemo da će dobra sezona rezultatima neutralizirati neprovođenje potrebnih promjena i omogućiti toliko željen ekonomski oporavak. Uspjeh sezone pritom svodimo na broj ostvarenih noćenja, gurajući ključni parametar uspješnosti – visinu ostvarenih prihoda – u drugi plan. Time dvostruko zavaravamo sami sebe. Prva je kriva postavka da je rast u turizmu dovoljan za ekonomski oporavak. A druga je ignoriranje činjenice da je jedini pravi parametar uspješnosti u turizmu visina ostvarenih prihoda. Čak i u uvjetima tolikog uzdanja u turizam kao slamku spasa za naše posrnulo gospodarstvo, politika ne čini dovoljno da u toj grani stvori pretpostavke za toliko potrebno povećanje prihoda. Bez reformi koje zagovaramo neće ga ni biti. Ako nam je turizam strateška grana, zašto se ne potiču investicije i poduzetništvo u turizmu? Koliko je zapravo u posljednjih godinu-dvije u Hrvatskoj otvoreno novih malih ili velikih hotela visoke kategorije ili igrališta za golf o kojima se toliko govori i koja su jedan od ključnih elemenata ponude za uspješno produljenje sezone i izvan dva-tri ljetna mjeseca? Poduzetnici u turizmu opterećeni su nizom fiskalnih i parafiskalnih nameta, energenti poskupljuju, poskupljuje hrana, Zakon o radu ograničava raspodjelu radnih sati prema potrebama turizma i sezone…

Vizije i strategije
Koliko je zainteresiranih stranih ulagača u naš turizam uspjelo u nekom primjerenom roku realizirati svoja ulaganja, a koliko ih se izgubilo u bespućima državne i lokalne administracije? Sve to zajedno ne može se nazvati ni strategijom ni vizijom niti na tim temeljima imamo osnovu i pravo od turizma očekivati čudo. Turizam je samo jedan od primjera kako se odnosimo prema strateškim gospodarskim granama i ekonomiji zemlje uopće. Kao što stoji u našem programu, dosadašnji razvojni model treba zamijeniti novim modelom koji bi trebao počivati ne na doktrini, nego na spoznaji da privatna ulaganja u poticajnoj investicijskoj i poduzetničkoj klimi uz vladinu asistenciju mogu stvoriti prosperitet. Samo ako se političke i društvene elite pokažu spremne da kreiraju i oživotvore konzistentan ekonomski program, moći ćemo u razdoblju od 2011. do 2015. postići realan ekonomski rast od prosječnih 4%. A to je najmanje što nam je potrebno. Samo uz takvu stopu gospodarski rast će svima postati vidljiv i “opipljiv”, sve manje od toga neće biti ništa drugo nego velik neuspjeh, produžavanje agonije, a vjerojatno i siguran put u smjeru Grčke…

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a