Iranski rat ušao je u drugi mjesec, kroz Hormuški tjesnac tankeri i dalje ne prolaze, a cijena nafte na svjetskim burzama skače pa pada, ovisno o izjavama američkog predsjednika Donalda Trumpa. O posljedicama ovog rata na tržište nafte i energenata u podcastu “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” govorio je naš poznati naftni stručnjak Igor Dekanić, koji desetljećima prati energiju — ne samo kao industriju, nego kao političko oružje i geopolitičku igru.
Što znači rat s Iranom i zatvaranje Hormuškog tjesnaca? Možemo li govoriti o novoj energetskoj krizi?
Ima naznaka, ali zasad ne možemo. Ako je dosad pokazatelj uvijek bio dugotrajniji skok cijena nafte, onda još nema tih obilježja velike krize. Svi smo ili je većina nas zaboravila, a mlađi i ne pamte, naftne krize sedamdesetih kad je nafta poskupjela za četiri puta. Istina, tada s vrlo niskih četiri na 12 dolara. Ili kad je počela Iranska revolucija 1979., kad je Iran odlučio prekinuti opskrbu naftnog tržišta, cijene nafte su bile udvostručene. To je tada bila tzv. Druga naftna kriza ili šok. Cijene nafte su se te 1979. i 1980. zadržale na razinama tadašnjih 30-ak dolara, pa sve do 1986. godine.
Sada nije takva situacija, mada u hiperglobaliziranom i hiperinformatiziranom svijetu svi govore o naftnim šokovima i velikim krizama. Nakon što su SAD i Izrael napali Iran, u prvih nekoliko dana nafta je poskupjela za 20 posto, kasnije i do 50 posto, a čim su bile naznake dva dana da se iza scene odvijaju neki mirovni pregovori i da su razgovori počeli, već su se cijene nafte spustile na ispod 100 dolara, odnosno ispod 100 dolara europske, a ispod 90 dolara američke cijene.
Nastavi li se ovo, je li to energetski ekvivalent ratu u Ukrajini?
Potencijalno bi to mogla biti opasnija situacija, premda po sadašnjem poskupljenju još nije ekvivalent. Jer, tada su u dva mjeseca cijene nafte otišle preko 120 dolara po barelu, pa i iznad. Cijene prirodnog plina su u jednom trenutku dodirnule čak i 300 eura po megavatsatu. A sad su cijene plina s nekakvih 40-ak eura po megavatsatu na referentnoj europskoj burzi TTF u Rotterdamu skočile na 60-ak. Dakle, kvantitativni učinak ove krize za sada nije ekvivalentan onoj iz 2022. Što će se dogoditi, opet sve ovisi o tome koliko će borbena djelovanja trajati. Hoće li Amerikanci pokušati i kopneni pokušaj slamanja iranskog režima, što je teško zamislivo? Po onome što se piše, Amerikanci imaju spremnu jednu zračno-desantnu diviziju koja ima slavnu 90-godišnju povijest ratovanja. Ali ona ima spremne četiri grupe sa po 4000 boraca, a s tim brojem vojnika ne slama se zemlja od 90 milijuna stanovnika. Dakle, sve ovisi o tome koliko će dugo rat trajati.
Zašto je Hormuški tjesnac toliko ključan?
Zato jer se najveći dio proizvedene ukupne nafte s Bliskog istoka – Irana, Iraka i ostalih zaljevskih zemalja, a ne zaboravimo da Saudijska Arabija ima dva naftovoda preko Egipta i Turske, što znači da ne izvozi samo preko tjesnaca – izvozi kroz Hormuški tjesnac koji je zapravo prolaz, a ne tjesnac. Činjenice je da se kroz njega prevozi otprilike jedna petina ukupnog svjetskog izvoza nafte. I tu je njegova važnost. Međutim, opet se veći dio te nafte izvozi u Aziju. I zanimljivo je da se glavni potrošači, a to su Kina, Japan, Južna Koreja i Indija, još nisu javili – niti da kritiziraju niti da ne kritiziraju. Kina je samo dva-tri puta izjavila da do toga rata nije trebalo ni doći… E sad poznavajući malo Konfucija, Sun Tzua i stare kineske knjige, ocjena da do rata nije trebalo ni doći zapravo je vrlo oštra. S druge strane, današnji hiperglobalizirani svijet jednostavno nervozno reagira na poremećaj do kojega zapravo još nije ni došlo.
Trump je rekao da Americi ne treba ta nafta i da ona neće osjetiti posljedice. A što je s Europom?
To je točno. Europa je nakon agresije na Ukrajinu sama odlučila da će odustati od uvoza ruske nafte i plina. Time se opet jednim dijelom izložila nafti s Bliskog istoka, a drugim dijelom se izložila i vjerojatnim nekim budućim uvozom nafte i prirodnog plina iz Sjedinjenih Država koje same proizvode petinu svjetske nafte i četvrtinu svjetskog plina te imaju velike potencijalne kapacitete za izvoz. Prema tome, sve se to može reorganizirati na nove dobavne lance, ali u razmaku od pet-šest mjeseci, a ne od danas do sutra. Ili od ovog do sljedećeg tjedna.
Koliko dugo svijet može funkcionirati ako je Hormušk tjesnac zatvoren?
Pitanje je prvo je li zatvoren. Prvog ili drugog dana rata imali ste vjesticu da nije zatvoren za zemlje koje nisu u ratu s Iranom. Drugo, Iran je u jednom trenutku rekao da je prolaz otvoren za sve koji plate pristojbu u yuanima. Što god to značilo… To je opet konfucijsko-suntzuovski signal kome ide ta nafta. I kome treba. Dosta još treba dešifrirati te odnose pa da bi se vidjelo što će se na kraju dogoditi.
Tko najviše gubi, a tko profitira od krize?
Sigurno gubi Iran. Gubi i Europa, barem za sada po najavama te krize s teškoćama u opskrbi naftom i plinom. A profitira Izrael jer Sjedinjene Države skoro da obavljaju proksi ratovanje za interese Izraela. Izgubit će jako Libanon, dijelovi Bliskog istoka koje će se znatno oštetiti…

Postoje li alternativni pravci izvoza nafte? Spomenuli ste da Saudijska Arabija ima neke naftovode, ali njihov kapacitet nije dovoljan ni ekvivalentan onome što tankeri mogu prenijeti…
Pitanje je što se može izgraditi i kakvi su naftovodi između Irana i njegovih istočnih susjeda – Indije, Pakistana itd. Vjerojatno i tu postoje neki kapaciteti, isto kao što je i Rusija, kad je Europa rekla “mi nećemo vašu naftu”, s Kinom tiho ponovo izgradila drugu ili treću fazu onog plinovoda Power of Siberia i zapravo povećala kapacitete za izvoz nafte i plina prema Kini.
Kako ocjenjujete reakciju tržišta? Je li bilo paničnih reakcija?
Možda prvog dana. Više su to bile reakcije burzi – a nafta i plin premda su strateške robe danas se prodaju na burzama gdje cijene variraju iz minute u minutu. E sad, tu naftu i plin koje sada gledamo na burzi tek ćemo za dva do tri mjeseca dobiti na naše benzinske postaje. Ali psihologija hiperglobaliziranog i hiperinformatiziranog svijeta djeluje i te cijene se odmah ugrađuju u cijene prehrambenih proizvoda, mada za to još zapravo nije bilo razloga. Ali današnje cijene i nisu dramatične. One su niže nego što su bile četiri godine prije potpisivanja Pariškog sporazuma o klimi 2015. Ne zaboravimo da su 2012., 2013. i 2014. godine prosječne godišnje cijene brent nafte bile iznad 100 dolara. Uzmemo li u obzir svjetsku inflaciju koja je po podacima Svjetske banke na godišnjem prosjeku od tri posto na bazi posljednjih deset godina, one cijene od 110 ili 120 dolara iz 2012. su kao što bi danas bila cijena od 150 dolara. Dakle, kad se sve izračuna, dosadašnja reakcija globalnih tržišta usprkos burzovnom poslovanju i hiperinformatiziranosti nije dramatična. Što će biti dalje, ovisi o duljini i intenzitetu trajanja rata.
Potraje li kriza, koliki rast cijena nafte još možemo očekivati i koji je to prag koji bi globalnu ekonomiju okrenuo prema recesiji?
Nema tu praga. Sad su najednom glavni paničari postali predsjednici velikih kompanija, bilo naftnih bilo velikih investicijskih fondova. E sad, je li to zbog njihovih analitičkih procjena ili možda zbog interesa njihovih fondova da na tim oscilacijama burzi povećaju svoj prihod, ostavljam svima na procjenu.
Koliko se brzo rast cijena nafte može preliti na inflaciju u Europi?
Realno gledajući, u roku od dva mjeseca. Ali opet, u hiperglobaliziranom svijetu to se u psihološkom smislu pa i efektivno ekonomski radi iz dana u dan.

Kako ocjenjujete Vladine mjere bez kojih bi cijene goriva odletjele u nebo?
Vlada je tu promptno reagirala u tri navrata, nema joj se što prigovoriti. Prva je što je odluka od 5. listopada da se subvencionirana cijena prirodnog plina grijanja iz toplinskih stanica i na sve vrste drveta koja je imala PDV od 5% prolognira sve do kraja ožujka 2027. Vlada je ovaj put reagirala vrlo spremno i promptno te je pokušala provesti građane i gospodarstvo sa što je moguće manje štete od krize ako ona izbije u punoj mjeri.
Kakva je danas energetska sigurnost Zapada? Je li veća nego je bila prije desetak godina?
Jest, veća je zbog nekoliko čimbenika. Prije svega, sve zemlje danas, pogotovo one koje uvoze energiju, a pogotovo naftu i plin, imaju pune sustave rezervi, tj. strateških pričuva koje su dimenzionirane na ukupno tromjesečnu potrošnju ukupnih količina nafte i plina. Također, sve zemlje koje uvoze imaju sad već i plinska skladišta, ona su također napunjena. Sad su doduše prazna, ali sad ide i sezona niže potrošnje plina u godini, tako da je tu Europa dobro osigurana, a usto EU u svojoj deindustrijalizaciji troši bitno manje energije nego prije 20-ak godina. Troši i proizvodi dosta energije iz svojih obnovljivih izvora, tako da realno gledajući nema razloga za zabrinutost što se tiče opskrbe. A cijene će biti takve kakve nam burza da…
Kako komentirate Trumpovu odluku da na mjesec dana ukine sankcije na rusku naftu?
Ta odluka ima svoj razlog. Vjerojatno je olakšano svima koji su u nekom trenutku došli u opasnost opskrbe da se mogu opskrbiti ruskom naftom, čak i na legalan način, a pogotovo onom koja putuje u nevidljivoj floti tankera.
Jesu li sankcije Rusiji promijenile globalne tokove nafte?
Vjerojatno djelomično jesu, ali potpuno ne.
Spomenuli ste “nevidljive” tankere – koliko su zapadne zemlje nastavile kupovati rusku naftu “na crno”?
To je teško reći jer je teško dokazati. Ali kako nije bilo opskrbe, a EU je ispunila svoje potrebe za naftom, znači da je riješila sve na druge načine…
Spominjalo se da se uvozila nafta iz Indije koja je zapravo ruska…
Da, ali je to teško dokazati. Kad sam radio u naftnoj industriji, stari su naftaši govorili “nema dokaza o molekulama”, čija je nafta u tankeru ili cijevi.
Kakve je posljedice ovaj energetski rat imao po Rusiju?
To je bila donekle jednostrana prosudba. Smatralo se da će, s obzirom na svoju veliku ovisnost o izvozu nafte i plina, Rusija ekonomski stradati jer će joj se smanjiti prihod. Ali što je donio svjetski sustav burzi? Velik dio burzovnog poslovanja preselio se s nafte i plina na zlato, a Rusija je veliki izvoznik zlata, pa je ono što je izgubila na nafti i plinu zaradila na prodaji zlata. Dakle, taj burzovni sustav treba procijeniti u cjelini i često se veliko trgovanje s jedne vrste sirovina prelije na drugu ako je tako lakše.
Koliko je Janaf strateški važan za Hrvatsku i je li to više ekonomski ili politički?
Važan je i ekonomski i politički i strateški. Ne samo za Hrvatsku već i za zemlje srednje i istočne Europe. Kapacitetom nadmašuje višestruko hrvatske potrebe, zato je on značajan.
Kako gledate na hrvatsko-mađarski sukob oko transporta nafte? Što je u pozadini toga?
Rekao bih da je u pozadini opet, ekonomski govoreći, legitimni interes kupca, dakle mađarskih kompanija, da tu prijevoznu pristojbu koja proizlazi iz odredbi energetskog zakonodavstva i trebala bi biti manje-više definirana, u postojećim okolnostima nastoji smanjiti i učiniti što jeftinijom. E sad, neće je kritizirati u tehničkim detaljima, nego onda opali kritiku “nemaš kapaciteta” i gotovo. Dakle, Janaf ima dovoljno kapaciteta za opskrbu – i Mađarske i Slovačke i Hrvatske i Srbije, između ostalog i BiH. E sad, svi kupci nastoje kritizirati tehničku sposobnost da bi postigli nižu cijenu. Dođe otprilike kao cjenkanje…
Može li Hrvatska postati ozbiljan energetski hub u ovom dijelu Europe?
Može, i trebala bi postati. Svojedobno, kad sam bio vrlo aktivan u energetici, zalagao sam se da se sa tim kapacitetima izgradi upravo LNG terminal. Izgrađen je, a udvostručen mu je kapacitet koji također višestruko prelazi hrvatske potrebe. Hrvatska ima dobru transportnu plinsku mrežu kod Plinacroa, dakle ima europski posložene operatore transporta i sve elemente da postane svojevrsni južnoeuropski energetski hub. Naravno da će u tom nastojanju imati žestoku konkurenciju susjeda koji žele isto to.
Koji su to?
Oni koji trguju naftom – Mađari, Slovaci…
Tu imamo prednost Jadranskog mora.
Da, tu je geografiju teško pomaknuti, a iz nje proizlazi sadašnji dobar položaj. Hrvatska ne treba brinuti za energetsku opskrbu ni u kakvim okolnostima. Kupci se mogu brinuti oko cijena, ali one su takve kakve burza da.

Je li i ova kriza još jedan dokaz da je potrebno ulagati u zelenu tranziciju i obnovljive izvore. Je li ona ovakvim šokovima ubrzana ili usporena?
U načelu ubrzana, ali… Zelena tranzicija ima puno opravdanje, i ekonomsko i političko, ako je provode svi. A očito je da je ne provode svi, bar ne istim intenzitetom. Ona je proklamirana nakon potpisivanja Pariškog sporazuma. EU je ušla u energetsku tranziciju, ali je platila tešku cijenu u smanjenju ili gubitku industrijske konkurentnosti.Danas trećinu ukupne svjetske proizvodnje automobila, što osobnih što komercijalnih, proizvodi Kina, koja je s druge strane najveći izvoznik nekih proizvoda namijenjenih upravo za zelenu tranziciju, ali unutarkineska struktura potrošnje energije je takva da 54 posto svoje energije za tu svoju industriju dobiva iz domaćeg ugljena. Dakle, zelena tranzicija je ono u što je ušla Europa i to jest njoj omogućilo određen povoljniji položaj u ovoj krizi, ali je cijena smanjenje industrijske konkurentnosti jer su druge zemlje upravo na energiji ugljena ostvarile visoku industrijsku konkurentnost. Danas Kina, Indija i Indonezija proizvode dvije trećine svjetskog ugljena, a to su najveće brzo rastuće izvozničke zemlje danas u svijetu.
Je li onda Europa precijenila brzinu te energetske tranzicije?
Mislim da jest. Smatrala je da će svi krenuti tim putem, ali čim je lansirala onaj cilj da ćemo do 2050. biti energetski neutralni, Kina je rekla “mi ćemo biti, ali iza 2060.”. Dakle, očito je da njeni planeri itekako čitaju i Konfucija i Sun Tzua.
Koliko su male modularne nuklearne elektrane realno rješenje za Hrvatsku. Proklamira ga Vlada, ali i neki fizičari poput Tončija Tadića…
To je dobro i poželjno rješenje, ali je pitanje kojim će intenzitetom te male nuklearne elektrane ulaziti u praksu. Nisam tu stručnjak, moje je znanje iz tog područja čisto enciklopedijsko, ali tražeći nekoliko mjeseci po internetu, našao sam da samo dvije male modularne elektrane rade – jedna na jednom ruskom ledolomcu, a druga na jednoj kineskoj eksperimentalnoj sveučilišnoj elektrani. Dakle, samo dvije rade, ali ih je nekoliko tisuća u izgradnji koja dugo traje.
Trebamo li ipak ići po pola dalje sa Slovencima za drugi blok nuklearke Krško?
Ne bi bilo loše. Treba početi pregovarati, pa će se vidjeti gdje će pregovori završiti. Realan problem je odlagalište radioaktivnog otpada koji nitko neće.
Gdje vidite energetsku sliku svijeta za pet godina?
Bez većih promjena. Jer da je globalna orijentacija prema energetskoj tranziciji opstala, tada bi bila drugačija situacija. No, u međuvremenu svijet se opet okrenuo industrijskoj konkurentnosti brzorastućih zemalja i drugo, opet je počeo ratovati. A koliko znam, za ratovanje su potrebna sredstva koja koriste fosilnu energiju. Nema borbenih tenkova i aviona na solarni pogon. Ili vjetreni. Vidim svijet zarobljen u zamki energetske tranzicije koja će biti dosta teška.
Je li vodik energent budućnosti?
Da, i on je, ali ne postoji jedan energent budućnosti. Još će nekoliko desetljeća to biti i nafta i plin. Zasad ne vidim mogućnost da se prijeđe potpuno na svijet bez fosilnih goriva. Svijet će se ozbiljno početi baviti klimatskim promjenama kad prirodna katastrofa, za koju će se nedvojbeno dokazati da je proizašla iz globalnog zatopljenja, pogodi neko veliko urbano područje s desecima milijuna stanovnika.
Ako poplavi otok usred Pacifika, nitko ne reagira… Ali ako se to dogodi velegradu u Aziji, onda će i Azija reagirati.






























