Nedavni posjet jednom zagrebačkom internistu “cementirao” je već poodavno pripremljenu odluku o skidanju suvišnih kilograma i normalnijoj prehrani. Lagani problemi s bubrezima i naznake suvišnih masnoća u organizmu bile su i više nego dovoljan razlog da zazvoni zvono na uzbunu čovjeku koji posljednjih godina baš i nije pretjerano brinuo o svom tijelu (pa ni izgledu). Suočen i s laganim lobiranjem iz najbliže okoline, odlučio sam krenuti na općepopularnu tzv. UN dijetu. Dosad je UN (s pravom ili ne), zaslugom Ujedinjenih naroda, barem na ovim prostorima, bio simbol za nešto glomazno, neefikasno, pa čak i nepravedno. Odjednom, u ta dva slova mnogi vide spas i recept za zdravlje i dobar izgled. Ideja dijete je vrlo jednostavna – u četiri dana izmjenjuju se meso, povrće, ugljikohidrati i voće. Uza sve to, obavezna je poprilična količina ispijene vode, a za one u koji dospiju u malo veću krizu dozvoljena je i konzumacija kave i čaja, jasno bez šećera i mlijeka. Krenulo je relativno lako što je i razumljivo, s obzirom na to da je prvi dan mesni… a kao uvjerenom mesojedu to je bila poprilično bitna činjenica. Općenito, prvi je tjedan protekao tako lako i jednostavno, kao da se zapravo ništa neobično ne događa. Organizam je oduševljeno dočekao čišćenje od godinama nataloženih otrova. Pravio sam se važan u kafićima i restoranima s čašom vode testirajući vlastiti karakter dokle zapravo može ići s apstinencijom. Nijednom nisam sanjao gozbu, funkcionirao sam sasvim normalno. Pravi su problemi uslijedili tek krajem drugog četverodnevnog ciklusa. Drugi “voćni” dan zamalo je razbio moju iluziju o tome kako ja to sve mogu s lakoćom, a zašto i ne bi… Ionako uz dobru koncentraciju na cilj utvaram da mogu postići ono što sam naumio (ako me ne spriječe više sile ili nešto drugo, ovisno o tome koju teoriju zavjere preferirate). Uglavnom, nakon povratka s posla na kojem sam ručao u slast dvije banane, predvečer sam “udario” po kombinaciji jabuka, naranči i banana. Uobičajena doza od dvije čaše vode nakon toga i… kratkotrajno smo riješili problem.

Simptomi gladi
Mislim, doista kratkotrajno. Kroz nekih dva sata počeli su se javljati prvi simptomi gladi, prvi put u osam dana. Isprva sam bio malo i zbunjen. O meni i mojim navikama će valjda dovoljno reći i činjenica da sam pomalo zaboravio kako taj osjećaj izgleda. A u ovom je slučaju gotovo poprimio tragična obilježja. Prozor je, naime, usred zime koja se tako ne bi smjela zvati, bio širom otvoren, a slabost organizma i (iznenadna) krhkost karaktera na trenutak su izgledali samoubilački. Opet je poveća količina vode ugasila požar gladi, a svojom velikom pobjedom smatram to što sam relativno lako nakon takvih iskušenja uspio zaspati. Osim vlastite lude glave koja je kao i u svemu ostalome najveći neprijatelj, bilo je i nekih osporavanja iz kruga prijatelji-poznanici, ljudi koji dobro poznaju moje gastronomske (i ine) navike. S druge strane, kad sam krenuo u tu avanturu, odjednom mi se učinilo da je svaki drugi čovjek s kojim komuniciram bio ili upravo jest na toj dijeti. Tako su krenule i ohrabrujuće informacije o tome kako su donedavne trudnice skinule po dvadesetak kilograma bez većih problema, kako pojedinci s guštom večeraju voćnu salatu i baš uživaju u kuhanom kelju. Pomoglo je i što sam vidio neke ljude za koje znam da im je možda i teže nego meni (pozdrav, šogi) suzdržavati se od delicija, pa je i to valjda bio signal kako se ne radi o nemogućoj misiji. Neki “to” čine u tajnosti, pa skrušeno moram priznati kako sam u jednom slučaju (oprosti Tanja) čak i otkrio pomno čuvanu tajnu skidanja 6 cm u bokovima u samo tri tjedna. Naravno, psihološke su posljedice prisutne. Odjednom sam počeo raditi i ono što nikad nisam. Naime, primjećivati višak kilograma kod drugih. Vjerujem da će ta faza relativno kratko trajati. Sve dok i sam ponovno ne budem u krugu onih koje se tako promatra. Ima i praktičnih problema. Redovna partija košarke u ponedjeljak navečer ostavila je i te kakvog traga na mojem “krhkom” tijelu i iduće jutro. Ponesen nešto boljom kondicijom, vjerojatno sam pomislio da sam Michael Jordan u najboljim danima što moja koljena i leđa nisu baš najbolje prihvatila. Nakon dvodnevne krizice, situacija se sredinom tjedna ipak stabilizirala, a stigle su i neočekivane potvrde kako sam na dobrom putu. Barem sam to sebi tako objasnio. Naime, dvojica najvažnijih “zdravstvenjaka” u zemlji – ministar zdravstva i direktor Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje javno su priznali kako jesu (Ljubičić), odnosno bili su (Bergman) na UN dijeti… Pa tko sam ja onda da u nju sumnjam.

11 dana još 8 kila viška
A sumnji u to da sistem dijete funkcionira doista nema mjesta. Dosadašnja bilanca je pozitivna – 11 dana, 4 kilograma manje. “Mali” problem je u tome što ostaje još 6-8 kg viška koje sam odlučio skinuti. A vjerujte, ako ovu dijetu mogu izdržati ja, doista može bilo tko. Samo za ilustraciju. U posljednja dva tjedna pojeo sam veću količinu voća nego vjerojatno u prethodnih nekoliko godina. Nisam baš ni neki ljubitelj povrća, pa mi je svjedno hladnjak pun rajčica, paprika, celera, kupusa, zelene salate i svega ostaloga. Ali, zato sam veliki ljubitelj čokolade, mesa, tijesta, kruha, dobrog vina i piva – svega onoga što, barem trenutno, moram zaboraviti da postoji. To što imam snage pisati o tome valjda je dobar znak (iako se lako dam nagovoriti i na puno gore stvari). Općenito, očito smo malo pretjerali. U Hrvatskoj je sve više debelih ljudi, kažu najnoviji podaci Hrvatskog društva za debljinu (da, i takvo društvo postoji). U takve se ubraja čak 63 posto muškaraca i 54 posto žena. Nužne su akcije prevencije, a najbolja je, kažu liječnici, unijeti u organizam kalorija toliko koliko ih organizam potroši. E da je tome tako i liječnici bi bili besposleni, ali mogu razumjeti i njih. Kako god bilo, uspjet ću ući u onih 37 posto, u to sam siguran, a urednik ovog priloga koji me nagovorio da pišem ovaj komični autobiografski uradak, pozvat će na pivo. Za nekoliko tjedana.