Iako je Hrvatska jedno kraće vrijeme bila skijaška velesila, uglavnom zahvaljujući fanatizmu jedne obitelji, hrvatska skijališta nikada se neće moći mjeriti s onima u Italiji, Austriji, pa čak ni s onima u Sloveniji. Razloga je puno, a jedan od osnovnih je u tome što su hrvatska skijališta jednostavno prenisko. Sljeme je tek nešto više od tisuću metara, kao i Platak pokraj Rijeke te Begovo Razdolje i Bjelolasica koja je pak jedina nekoliko stotina metara viša. A sudeći prema raspravama koje se u posljednje vrijeme vode u skijaškom svijetu, ulaganje u skijalište ispod 1300 metara nadmorske visine nije isplativo. Problem je, naravno, globalno zatopljenje koje ne dopušta zadržavanje ozbiljnije snježne naslage na tim nižim skijaškim stazama. Zbog toga su potrebna velika ulaganja u topove, jezera i još štošta, pa je u svemu tome teško naći računicu.

Nestabilna klima
U Hrvatskoj, naravno, postoje i viši vrhovi, no problem je blizina mora, pa se zbog nestabilne klime na većini njih teško može računati na kvalitetan snježni pokrivač. Pa iako postoje i oni vrhovi na kojima bi snježna staza mogla ostati i do proljeća, javlja se drugi problem, a to su prostorni planovi s kojima su u Hrvatskoj, već nekako tradicionalno, uvijek neki problemi i otezanja. Tako se strani investitori i ne mogu ozbiljnije pozabaviti kalkulacijama i planovima jer ih nemaju na osnovi čega raditi. Stoga će hrvatska skijališta vjerojatno ostati na sadašnjoj razini ili će u budućnosti izgledati još malo tužnije. Najpoznatije skijalište posljednjih godina je ono na Sljemenu, koje je proslavila Janica Kostelić, a na krilima njezinih pobjeda zagrebačke vlasti su uspjele organizirati utrku Svjetskog kupa. No čak ni to nije uspjelo dovesti horde skijaša jer jednostavno – skijališta okolnih zemalja nude nemjerljivo više. Najveća prednost Sljemena je to što je skijalište tek nekoliko kilometara udaljeno od centra Zagreba, pa eventualni posjetitelji ne moraju noćiti u udaljenim sobama ili skučenim planinarskim domovima, nego u luksuznim hotelima. Osim toga mogu uživati u svim kulturnim i zabavnim sadržajima metropole o čemu skijaši na svjetskim skijalištima mogu tek sanjati. No sljemenske staze ukupno su duge tek nešto više od četiri kilometra, što svakom zainteresiranijem skijašu gasi želju za kupnju ski-passa. Vjerojatno najjači hrvatski zimski, pa tako i skijaški, centar je Bjelolasica čije tri glavne skijaške staze ukupno imaju oko 6400 metara. Međutim, riječ je o kilometrima samo na papiru jer najveća staza duga 2500 metara, izgrađena prije dvije godine, još nikad nije bila u funkciji upravo zbog nedostatka snijega. Staza je na nešto nižoj nadmorskoj visini, a kako Bjelolasica nema topove za zasnježivanje, na toj se poljani zimi moglo tek šetati.

Pogled s Platka
Platak je skijalište pokraj Rijeke koje ima nešto više od šest kilometara staze i jedinstveno je po tome što s vrha pogled puca na more. Međutim, i ono je, baš kao i druga hrvatska skijališta, zanimljivo samo onima koji nikad nisu bili na nekom obližnjem europskom skijalištu. Ne postoje javni toaleti, nema dovoljno ugostiteljskih sadržaja, skijašku opremu vlasnik nikad ne smije gubiti iz vida zbog učestalih krađa, žičare i vučnice su stare, zahrđale i tek djelomično u funkciji, a nema upozorenja ni zaštitnih ograda. Postoje i manja skijališta u Lici i Gorskom kotaru. Među njima su Rudnik na istoimenoj planini, Krasno, Petehovac pokraj Delnica, Čelimbaša Begovo Razdolje, Baške Oštarije i mini skijalište Mukinje na Plitvičkim Jezerima.