Otkad je prije četiri godine, zbog nedostatka budžeta, a vjerojatno i radi malo promjene i umjetničkog “osvježenja“, Woody Allen preselio svoju “operaciju“ u Europu (najprije u Englesku, a sada i u Španjolsku), za mnoge je time preporodio svoju karijeru (“Završni udarac“ zaradio je za Allena ogromnih 85 milijuna U$D i vratio ga u oscarovske nominacije), ali i za nerijetke fanove Woody više nije Woody.

Naime, oduvijek su postojala dva Woodyja: svima dobro poznati, urnebesno duhoviti, neurotični Woody i puno rjeđi i ozbiljniji, u Bergmana zagledan g. Allen (“Interijeri“, “September“). Ovo što sad snima u Europi (u međuvremenu još i “Scoop“ i “Cassandra’s Dream“) nema baš mnogo veze sa starim, ali se Allenov stil i atmosfera i te kako prepoznaju. Taman kad je izgledalo da će u osmom desetljeću života i petom karijere Allen Bergmana zamijeniti Hitchcockom, evo opet sasvim novog i tematski svježeg. “Vicky Cristina Barcelona“ njegov je treći film u tri godine s novom muzom Scarlett Johansson i njegov najseksi film do sada što, naravno, osim razvikanog poljupca između Scarlett i Penelope Cruz ne uključuje bogzna kakvu golotinju. Stvar se događa u senzacionalnom urbanom (i ruralnom) pejzažu Barcelone (i Ovieda), a priča se vrti oko dvije sasvim različite mlade Amerikanke, suzdržane, ozbiljne i zaručene Vicky (izvrsna, malo poznata Rebecca Hall) i puno slobodnije, umjetnički nastrojene Cristine (Johansson). Kad upoznaju neodoljivog slikara Juana Antonija (Bardem), koji ih pozove na izlet u Oviedo, predloživši im odmah i seks, stvar uzlijeće u neočekivanom, za Allenov opus sasvim novom smjeru, a nešto kasnije odnose i događaje dodatno začini i Juanova bivša žena, eksplozivna i nepredvidljiva Maria Elena (Cruz) s kojom ovaj, naravno, nije raskrstio. U filmovima u kojima se Allen ne pojavljuje kao glumac obično netko drugi, manje ili više uspješno, utjelovi njegov alter ego, a ovdje njegovu tipičnu neurotičnost i brzi, duhoviti jezik podjednako baštine i Vicky i Cristina, a novost je i sasvim ozbiljni, gotovo dokumentaristički narator. Kad se stvari dobro seksualno i emotivno zakompliciraju, film kao da iz Allenovih ruku potpuno preuzmu Bardem i Cruz i odigraju neku sasvim svoju, internu, španjolsku (ili katalonsku?) eksplozivnu međuigru, nakon koje se veliki Woody više nije znao iskobeljati s finalom kakav bi veliki film zaslužio, ali i ovako se radi o finom i neobičnom filmu, sasvim dostojnom velikog autora.