To je trebala biti savršena veza. Ratan Tata posljednji je pristalica industrijalizacije i prijatelj indijskih siromaha. Umjesto toga, pokušaj pregovora za zemlju potrebnu za najmaštovitiji industrijski indijski projekt, gradnju tvornice Nano automobila za 2200 dolara, završio je porazom. Zašto?

Usprkos svojim tvrdnjama da je socijalno odgovoran Tata je upotrijebio pristup “ništa ne vidim, ništa ne čujem”. Outsorcao je nabavljanje zemljišta političarima koji se, prema jednom komentatoru, mogu “kupiti i prodati poput povrća”. Seljaci su u Velikoj Britaniji 18. stoljeća izbačeni sa zemlje. Zakoni su smanjili količinu javnog zemljišta i natjerali ljude iz seoskih područja da postanu “hrana” industrijalizacije. Kina je proces industrijalizacije vodila prilično glatko: silom i bez brige o pravu na zemljište. Indija je, srećom ili nesrećom, postala demokracija prije nego se ozbiljno okrenula industrijalizaciji. Ona je demokracija u kojoj se manjine, poput 400 poljoprivrednika iz Zapadnog Bengala, mogu usprotiviti protiv dobrobiti nacije. To djelomično objašnjava zašto je otprilike polovica populacije Kine sada gradska, dok u indijskim gradovima živi malo više od 22 posto pučanstva – često u siromaštvu. Nemojmo se zavaravati. Ako se Indija ne uspije industrijalizirati, u njoj neće zavladati blagostanje. Oni koji brane status quo osuđuju stotine milijuna seljaka na život pun teškog rada i diskriminacije kastinskog sustava.