Nije bilo dvojbe, investicijski kapital je početkom srpske tranzicije (2000. – 2001. godine) pohrlio onim granama gdje je obrt novca bio najbrži. To je prije svega bila industrija građevinskog materijala. Francuski koncern Lafarge preuzeo je najveću tvornicu cementa u Beočinu, austrijski Tondach kupio je po kvaliteti poznatu tvrtku Potisje iz Kanjiže, a hrvatska Nexe grupa velikog proizvođača građevinskog materijala Polet iz Novog Bečeja i ciglanu Stražilovo u Sremskim Karlovcima. Drugo zanimljivo područje bilo je farmaceutika na kojem je njemačka Stada u jednoj velikoj akviziciji preuzela vršački Hemofarm. Ostale operacije u tom proizvodnom segmentu nisu bile te razine jer je kupnja zrenjaninske Jugoremedije od makedonske Jake, odnosno tajkuna Jovice Stefanovića Ninija, neslavno završena raskidom ugovora. Veliki poslovi odrađeni su i u trgovini. Na vojvođanskom tržištu smjestili su se svi veliki trgovinski lanci: slovenski Merkator i Merkur, srpski konglomerat Delta, njemački Metro, hrvatske kuće Pevec i Agrokor, koji je kupnjom beogradske Idee napravio dobar posao.

Inozemne tvrtke
Međutim, najveći i najbolji poslovi napravljeni su u pivovarskoj industriji. Tajnik Udruge pivovarske industrije Srbije Miodrag Maksimović procjenjuje da je tijekom privatizacije u taj gospodarski segment uloženo oko 650 milijuna eura. Veći dio tog kapitala uložile su velike inozemne tvrtke, i to je, smatra Maksimović, ljepši dio priče. Tu je došlo do restrukturiranja, racionaliziranja troškova, suvremenog menadžmenta, agresivnijeg tržišnog nastupa. Pivovare koje su kupili srpski tajkuni ili ne rade ili propadaju. Seriju velikih privatizacijskih operacija otvorio je belgijski Interbrew, koji je za 326 milijuna eura kupio Apatinsku pivovaru. Izdvojeni novac može se činiti golemim, ali jedan je od najvećih svjetskih pivarskih koncerna znao do kupnjom dobiva više od 50 posto srpskog tržišta piva i dobru prigodu da podigne svoj tržišni udio. Kasnijim spajanjem s brazilskim AmBevom i stvaranjem najveće svjetske grupacije InBev porasle su mogućnosti za još bolje tržišno pozicioniranje Apatinske pivovare. Drugi veliki posao napravio je danski Carlsberg. Sredinom 2004. godine Danci su za 53 milijuna dolara postali većinski vlasnik Pivovare Čelarevo. Ta tvornica pokraj Novog Sada nije imala tržišnu snagu Apatina, ali je njezina tehnologija bila suvremenija od one u najvećoj srpskoj pivovari, a lokacija je obećavala dobar napredak u prodaji. Poznavatelji kretanja u srpskoj pivovarskoj industriji smatrali su da su Danci napravili bolji posao od Belgijaca. Tržišni udio Čelareva bio je pet puta niži od Apatina, ali je Carlsbergova isplata bila šest puta niža od InBevovih 326 milijuna eura. Pokazalo se da su bili u pravu jer je poslije kupnje uslijedila agresivna kampanja Carslberga koja je donijela mjerljive rezultate. Još zanimljiviji posao napravio je turski Efes Anadolu koji je za samo 5,6 milijuna dolara kupio malenu i prilično zapuštenu pivovaru u Pančevu. Međutim, ta je tvornica imala zanimljivu i tržišno potvrđenu robnu marku Weifert, što se poslije pokazalo kao jak adut u tržišnim nadmetanjima. Blizina najznačajnijeg beogradskog tržišta i potvrđen brend doprinijeli su rastu tržišnog udjela tako da se Weifer vrlo brzo popeo na treće mjesto sa 9 postotaka udjela. Poslije su Turci kupili i pivovaru u Zaječaru. Riječ je o tehnološki najboljim tvornicama piva južno od Beograda, ali je njezin problem bio u slabom brendu (pils plus) i činjenici da je tijekom zakasnjele privatizacije urušena tržišna pozicija. Bez obzira što je proizvodni kapacitet Pančeva (oko pola milijuna hektolitara) bio upola manji od Zaječara, pokazalo se da je prva kupnja bila znatno unosnija za Efes Anadolu.

Za završni udarac na srpskom tržištu pjenušavog napitka zaslužan je nizozemski Heineken. Početkom prosinca 2007. godine Nizozemci su, u operaciji koja ostala tajnovita za javnost, preuzeli najsuvremeniju pivovaru u Srbiji, tvornicu koju su 2003. godine otvorila braća Rodić u Novom Sadu. Ta je pivovara odlično startala, poslije dvije godine rada kontrolirala je 22 posto srpskog tržišta, ali se poslije pokazalo da nije dorastao konkurent velikim svjetskim tvrtkama, poput InBeva, Carlsberga ili Efesa, jer je zaoštravanjem konkurencije pala na 5-6 posto tržišnog udjela. Kad je Heineken došao u Srbiju, počelo je koketiranje s turskim Efesom. Najprije je došlo do integriranja tržišnih operacija u Kazahstanu, Uzbekistanu i Srbiji. Turcima, koji su bolje poznavali tržišna kretanja u Srbiji, prepušten je komercijalni dio, dok je Heineken zadržavao financije, razvoj i strateško planiranje. Očekivani iskorak nije napravljen, pa je Heineken bio prinuđen integrirati sve operacije u svojim rukama, a završetak ove operacija odvija se tijekom ljeta 2008. godine.

Različite strategije
Tako se pivovarska priča u Srbiji svela na tri slova. Litavsko-srpski konzorcij koji je kupio Beogradsku industriju piva (BIP) nije napravio ništa. Tajkun Momčilo Rajić, koji je kupio Jagodinu, Bečej i Vršac, završio je u sukobu s Državnim tužiteljstvom. Proizvodnja tvornica u Nišu i Valjevu mizerna je u odnosu na ukupnu produkciju piva u Srbiji. U Apatinu i Čelarevu Heineken pravi tržišnu strategiju i čeka svoju šansu. Primjetno je da se strategije razlikuju. Dok je InBev, svjestan da je uložio goleme novce, krenuo u utrku za profitom, generalni direktor Carlsberga za jugoistočnu Europu dr Isaac Scheps jasno je rekao da njih zanima samo kvaliteta. Osobine glavnog brenda “Lav piva” toliko su poboljšane da Carlsberg podiže svoju prodaju uprkos činjenici da je njihovo pivo za 1,5-2 dinara skuplje od konkurentskih marki. Pivo iz Apatina sve više postaje tzv. narodno, dok je “lav” namijenjen probirljivijim potrošačima. Sve tri velike svjetske pivarske grupacije pokazale su se kao ozbiljni i odgovorni investitori. Ne samo što su poštovali sve zakonske propise prema zaposlenima nego je došlo i do povećanog radnog angažiranja. Broj zaposlenih u Čelarevu (540) za stotinjak ljudi je veći nego prije preuzimanja, a generalni direktor Carlsberga Srbija Aleksandar Radosavljević kaže da će se 2008. stići do brojke od 586 radnika. Svake godine od 2004., kada je preuzeta pivovara u Čelarevu, ulagano je prosječno sedam milijuna eura, a samo u 2007. investicije su procijenjene na 38 milijuna. Tako se došlo do logičnog završetka pivovarske priče u Srbiji. Dvije trećine tržišta kontroliraju InBev i Carlsberg, a za preostalu trećinu bore se Heineken i preostale srpske pivovare. Bez obzira što srpske pivopije godišnje troše samo 70 litara po stanovniku, procjena je da je to tržište u ekspanziji. Odnosno, kad je riječ o pivu, stanovnici Srbije su talentirani i uporni pa veliki svjetski pivari s razlogom planiraju nova ulaganja. InBev i Carlsberg zauzeli su ključne pozicije, no preostaje vidjeti je li Heinekenovo zakašnjenje nenadnokadivo?

Cijene preuzimanja

Belgijski Interbrew za 326 milijuna eura kupio Apatinsku pivovaru
Danski Carlsberg je sredinom 2004. za 53 milijuna dolara postao većinski vlasnik Pivovare Čelarevo
Turski Efes Anadolu je za 5,6 milijuna dolara kupio malenu pivovaru u Pančevu

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Potreba za korjenitom promjenom

Nakon energetskih šokova, tvrtke traže veću kontrolu nad troškovima