Yammat je godinama kuhao svoj dugometražni debi “Plan B“ i kad ga je konačno 2004. izdao, očekivanja su bila i više nego ispunjena, ali medijska neprepoznatljivost i očita gužva u ego-šesnaestercu ubrzo su im presudili.

No, njihovi su simpatizeri u idućim godinama dobili čak tri punopravne zamjene, odnosno frakcije. Dosad je najglasniji bio neuvijeno komercijalno usmjereni Detour, s dva jaka hita (“Mjesec“ i “Ljeto počinje“), ali nešto tanjim albumom. Paralelno se pojavio izvrsni Headoneast, čiji je besprijekorno odsvirani i bliskoistočnim prizvukom blago poškropljeni debi “In Balance“, na žalost, promaknuo radaru šire glazbene javnosti. I sada smo dobili Florijan, koji s originalnim Yammatom dijeli izrazito prepoznatljivi, diskretni i ugodni vokal Ivane Babić te akustičarski jazz prizvuk gitarista i autora Luke Milasa. Oni kojima je za uho zapeo rijetki Milasov autorski doprinos na Yammatovu debiju – “Vidim sami“, jedan od neospornih highlighta tog albuma, ovdje će doći na svoje. Solidnu ploču na momente apstraktnog i samodovoljnog, ali zrelog i kompetentno odsviranog akustičarskog jazza povremeno kvare mrvicu pretenciozni tekstovi. Da je izostalo poneko “otajstvo“, “praskozorje“ ili “božanska vatra“, stvar bi bila mnogo uvjerljivija, no za neobveznu ljetnu zvučnu kulisu, navedeno i nije neka prepreka, a potencijalni, uvjetno rečeno, hitovi jesu “Trn trena“ i “Sjedili su pored rijeke“. Kad takve poredbe ne bi bile neumjesne, na ljestvici Yammatovih postignuća Florijan bi bio malo iznad Detoura, ali ipak pola koraka iza Headoneasta i originala, no kome trebaju usporedbe…